seminar

I tako, svaki od nas zapita sebe „Što želiš da učinim, Gospodine?“.

I bi pozvan provesti 3 dana s ostalom braćom u Međugorju, u našem previše poznatom Domus Pacisu. Nakon dvije godine od zadnje održanog molitvenog seminara, nas 42, dođosmo po prvi put. Dođosmo na seminar sa svim svojim molitvenim nakanama, željama, očekujući i neočekujući promjenu. Od 28. Do 30. Siječnja, dođosmo tražiti svoga Pastira, poput izgubljenih ovčica u ovome užurbanom svijetu. Dođosmo potražiti mir, svoj unutarnji mir, mir jedni u drugima i mir u našem Pastiru. Nas 42, raštrkani po cijeloj Hercegovini, skupišmo se i to baš u Kući mira (Domus Pacisu). Bog svakog od nas posla da se tu pronađemo, da Ga tu pronađemo, u Kući mira, u okrilju Međugorja i naše Majke.

Nijedan dio rasporeda seminara, ne ostade neispunjen. Svaka točka, svaki dio, sam po sebi poseban, sam po sebi i bi ispunjen. Ali nije se on sam ispunio. Nego mi, svaki pojedinac, ispuni po jedan dio, u svaku rupicu stavi po kamenčić i dovrši kulu.

U petak smo „kopali po sebi“. Pitali smo se „Kako ja mogu  poslužiti Bogu?“. Kako iskorištavam vrijeme koje mi  je darovano? Kako iskorištavam svoje postojanje? Koji temelj sam si postavio? Da li je temelj mojih odluka i događaja sam Pastir, Isus Krist… ili sam pak svoje temelje gradio na trulom tlu i korijenju, na tlu Zloga?

Gdje je nestala ona ljubav prema samom sebi i zašto se uspoređujem sa nestvarnostima ovoga stvarnoga svijeta? Postoji samo jedno savršenstvo, a to je Isus Krist. Tko je prazan iznutra, želi sjajiti izvana! Pa baš zbog toga budimo poput Majke Terezije. Dopustimo da naša ljepota i radost dolazi iz očiju. Da naše oči sjaje poput očiju Majke Terezije, pune ljubavi i radosti, pune Boga kojega ćemo moći ponijeti ususret drugim ljudima.

Toga jutra smo svjesno birali kakvi ćemo biti do večeri, prije počinka. A o tome smo mogli razmisliti pred Presvetim. Mogli smo razmisliti kakvi ćemo lijegati, i kakvi ćemo se ustajati. Shvatili smo da ne trebamo strahovati od pada u očima drugih ljudi, jer imamo pravo reći da-da, ne-ne. A imamo i pravo biti oholi i egoisti i činiti stvari baš zato, da ne padnemo u očima drugih. Samo, što biramo?

„Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne,ne!’ „.  Mt 5, 33- 37

Sv. Franjo je imao takav odnos s Bogom da je u svemu vidio ljepotu. Takvu priliku smo dobili mi svi ljudi. A takvu priliku smo imali i mi koje smo bili na seminaru. Imali smo vrijeme koje smo iskorištavali tako da smo u svakome i u svemu tražili nešto lijepo, tražili ljepotu. Tada smo shvatili da bez jedne od svih šest temeljnih dimenzija čovjeka, čovjek prestaje biti čovjek.

U subotu smo imali priliku da slažemo sve ono „iskopano“. Imali smo priliku spoznati svoje talente. Talente po kojima Bog može najviše djelovati u našim životima. Imali smo priliku preispitati sami sebe u „pustinji“. U satu šutnje kojega smo imali samo za sebe… i za Pastira. Imali smo priliku upitati sebe „Gdje ja mogu najviše dati? U kojem području ja mogu biti najkorisniji?“. U tom satu smo mogli reći ‘HVALA!’. Ako nam Bog daruje talente, imamo li ih pravo zakopati?

Nakon napornog dana, „pustinje, odlaska Majci na Podbrdo, zabavnog susreta punog smijeha, odlaskom na ispovijed, krunicu i svetu misu, zaputili smo se u kapelicu. U kapelicu kako bismo mogli odmoriti se svi zajedno, u molitvi Lectio divina. Mogli smo se odmoriti u Božjoj riječi od te nedjelje, u psalmima i svojim mislima.  Iznijeli smo jedni drugima svoje misli, svoje brige, svoje zahvale. Podijelili smo sve jedni s drugima, jer nas više nije bilo strah pasti u očima drugoga. Jer nigdje nismo mogli pasti, nego samo u zagrljaj našega Pastira i tako mu ponovno doći u stado.

„No on prođe između njih i ode.“ Lk 4, 21-30

Ta nedjelja… Nedjelja kada smo sve svoje složene kule mogli dati u svijet. Kada smo spoznali sebe i ono što možemo dati svijetu. Kada smo spoznali  kolika je ljubav Božja i kako samo može djelovati na nas. Kako 3 dana provedena s nepoznatom braćom mogu završiti jednim okupljenim stadom. Teško je poštenim putem uspjeti u ovome svijetu. Ali je to najbolji odabir, biti pošten i slijediti Pastira.

Jer komu, čemu služi jedno malo stado ovčica? Lako će se one izgubiti po ovom svijetu. Neće znati put kojim ići i put kojim se vratiti. Zato svako stado ima svoga pastira koji će im reći kuda ići. Iako put bude kamenit, strnovit, trnovit, na kraju njega se krije najzelenija livada i najbistriji potok.

Jesmo li mi pronašli svoga Pastira i svoj put na ovome seminaru? Pa ja bih rekla da jesmo.

Josipa Crnac, Frama Seonica