Naslovna KolumneHod Vjerujem?

Vjerujem?

Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje…
Svakodnevno izgovaram ove riječi, a koliko sam svjesna težine koju nose?
Ja vjerujem u Boga!

Kroz jedan razgovor postala sam svjesna ove rečenice i nikako je ne mogu pustiti.
Malo su mi misli išle i šire od osobnog doživljaja, nametnula su mi se iskustva koja imam s drugim ljudima i njihovom vjerom, barem s onim dijelom njihove vjere koji su mi dali vidjeti, pa sam nekako uvidjela kako olako govorimo da vjerujemo u Boga, a ono što me natjeralo da se zamislim je i kako znamo s Njegovim velikim darovima, kao što je inteligencija, sebi zaslijepiti oči i ne vidjeti njegovu jednostavnu sveprisutnost. Ona djetinja jednostavnost, nevidljiva, a jaka. Iskusila sam i na sebi, a vidjela i kod svojih bližnjih, kako nam je Božja svemogućnost, to da je njemu uistinu sve moguće, više kao šala nego istina u koju se pouzdamo.

Koliko puta sam čula: „Ti misliš da Bog, eto, baš na to misli? Misliš da Bog ima veze s tim? ‘Ajde ne petljaj Boga u to?“ i sl.

Pitam se: kako, kada, gdje i na koji način Bog nije prisutan u našim životima? Kako, kada, gdje i na koji način se on isključi iz nekog segmenta pa se ponovno kasnije vrati u naš život?
Ako je Bog sve stvorio i svime upravlja, a u to Crkva vjeruje, otkud meni pravo da ga isključujem iz određenog dijela života? Zašto sam fanatik ako uistinu vjerujem u Božju providnost ili jednostavno njegov prst u mojoj svakodnevici?

„Inteligencija bez Duha nadima čovjeka“, reče netko jako pametan neki dan, On se napuše, misli svojom glavom, koju mu je, usput rečeno, Bog stvorio. Razmišlja i zaključuje, omalovažava svoga Tvorca upravo onim mozgom i onom pameću koju mu je Bog darovao. I hajde ti sad ne poželi biti malo priglup ako će to značiti iskustvo Boga 🙂 (naravno, ovo ne mislim doslovno, malo karikiram, znam da jedno nužno ne isključuje drugo, niti suprotno, da nedostatak inteligencije garantira iskustvo Boga).

Ja vjerujem da je Bog svugdje i u svemu, i da mu je moguće imati apsolutno sve u vidu. Ne želim reći ‘pod kontrolom’ jer je tu dimenzija naše slobode gdje on pusti neke konce ne želeći silom sve upravljati. Upravljati svime njemu ne bi predstavljalo problem nego nas voli na božanski način, a ne ljudski, pa nas pušta da u slobodi budemo njegovi.

Nekako mi je Bog odavno jednostavno – postojanje. Postoji u svemu i svugdje, i to mi je nekako dovoljno da vjerujem u njega i vjerujem u njegovo vodstvo uvijek, u svakoj sitnici, možda zvuči banalno, ali sve ima temelje u Evanđelju, u spoznajama kroz moj život u vjeri, kao pripadnice Crkve i njenog nauka.

Promatrajući malo i svoju ‘strku’, ali i užurbani tempo s kojim se nose moji bližnji van samostana, vidim koliko posla imamo u prepuštanju života Božjem vodstvu, u stvaranju prostora za njega u svakodnevici. Izgovaramo riječi Vjerujem u Boga, a toliko puta se tjeskobno brinemo za sutra. Vjerujemo u svoga Stvoritelja, a stalno nešto prigovaramo Njegovim stvorenjima, počevši od svega što nam smeta na nama samima. Vjerujemo u jednoga Boga, a tolikim ‘lažnim bogovima’ svakodnevno služimo: utrka s ‘bogom nedostatka vremena’ baš za molitvu; utrka s ‘bogom mobitelom’ koji nam je stalno pri ruci i ne dâ nam biti tu gdje jesmo; utrka s ‘bogom neprimjećivanja osobe do sebe’ da nas ne bi slučajno trebala neku uslugu, dok je s druge strane tu utrka s ‘bogom petljanja u tuđi život’ zbog kojeg vješto izbjegavamo zaviriti u svoj; utrka s ‘bogom lažne slobode’ koji nam šapuće da je svaki užitak dopušten, sve je normalno, zašto bi sebi uvodili samodisciplinu, postili, redovno se molili, ispovijedali, čemu to…

Vjerujemo u Onoga koji nam dade život, a neodgovorno njime raspolažemo; vjerujemo u Onoga koji nas pozva da budemo u službi njegovoj kao kršćani katolici, te još k tome i kao pripadnici franjevačkog reda, a koliko predano mu služimo? Njemu koji se u potpunosti predao za nas. Vjerujemo u Boga svemogućega, a toliko mu toga još ne prepuštamo u svome životu. Ne damo kormilo svoga života daleko od našeg upravljanja, umalo pa da mu ne kažemo: „Pusti mene, ja ću!“

Ne želim biti pesimistična, naš trud oko dobra i oko Bogu ugodnoga se itekako vidi i osjeti, ali zamislite koliko bi lijepo bilo kad bi se još malo više potrudili. A u tome su upravo svi sveti, kojih se ovaj mjesec spominjemo, bili drugačiji. Davali su od sebe uvijek ono malo više, te preko toga i došli do Višeg, Jedinog, Svemogućeg.
Možda nam je dovoljno samo pomisliti na našega svetoga Franju i koliko ‘malo više’ se on davao u svoj svojoj jednostavnosti i priprostosti, a opet tako duboko i jako.
To nam svima želim, da vjerujemo u Boga i tu vjeru istinski živimo.
Dajmo od sebe uvijek ono ‘malo više’, a On će nam za to ‘malo’ uzvratiti mjerom obilatom, zbijenom, natresenom.

Mir vam i dobro,
s. Marijana Bošnjak

Također pročitajte