Tresu me u zadnje vrijeme neke grozne misli. Toliko grozne da im se nekad teško oduprijeti i dovedu me do suza, a vjerovala sam da je sve dobro i da sve ide dobro, da sam ondje gdje trebam biti, s kime trebam biti i kakva trebam biti. I sve je tako, osim ovog zadnjeg dijela – kakva trebam biti. Tu udaram uvijek glavom od zid i ne idem naprijed jer se kočim, jer si ne dam ići naprijed, jer očekujem sve savršenim i dobrim, da ide jednostavno i bez ikakvih prepreka.
U isto vrijeme sam neopisivo ispunjena radošću i poletnošu, ali na zemlju me u sekundi zna oboriti da nisam stvorena za ovo sve, da nemam znanja i energije, snage i volje, ideja i mašte, ljubavi i otvorenosti. Zna me držati ne jedan dan nego pet dana dok ne dođem sebi. Zablokiram samu sebe da me ni čitanja na jutarnjoj misi ne mogu slomiti i doprijeti do mene, da me ni riječi najbližih ne diraju i ne lome mi čahuru oko mene koju stvaram.
Naviru mi sada predobro složene životne riječi jednog franjevca: “Borba sa svijetom lakša je od borbe u meni.” Jer u one borbe u kakve sama sebe znam odvesti nitko me ne može odvesti. One borbe kakve sama sebi znam prirediti nitko mi ih ne može prirediti. U borbe u kakve sama sebe znam zarobiti nitko me ne može zarobiti.
O Ti veliki, dobri, milostivi, brižni, ljubavlju ispunjeni, savršenstvom satkani – uzmi me od mene i daj me Sebi, da me zaštitiš od mene same i mojih borbi koje vodim, da me vodiš od mojih krivih očekivanja i ideja i planova i puteva.
O Ti snažni, svemogući i moćni Bože daj da budem oruđe u Tvojoj ruci, jer Ti znaš najbolje tko sam i tko mogu postati kad sam s Tobom i u Tebi.
Marija-Zorka Vasilj