Uvijek sam izbjegavala razmišljati o križu i patnji. Jednostavno sam mislila da je ionako previše toga u mom životu bilo prisutno. Molila sam svog nježnog Oca da makne od mene bol i strah i da me zaštiti u svom zagrljaju, kao dobri tata koji pazi na svoje dijete. Vjerovala sam da me čuva, u srcu noseći strah „Što ako…“. Osmislila sam sto i jedan scenarij u kojem me zatiče neki križ polako se pripremajući na sve moguće ishode, čvrsto vjerujući i dalje da me moj Bog čuva i voli. I onda se dogodila realizacija koju nisam ni pomislila. Bolest, i to ona za koju kažu da je smrtonosna. U jednom trenutku znaš da je imaš, ali ne znaš koliko te „napala“ i koliko ti je vremena ostalo. U tim trenucima neizvjesnosti moje srce je tako plakalo za svojim Ocem i nije moglo povjerovati da moj dobri Otac, moj Abba voli tako grubo i teško i da mi je dao točno ono za što ga godinama molim da me izbjegne. Dugo sam se borila s Njim i sa sobom, pokušavajući pomiriti naučenu pobožnost da se okej i posvađati s Njim i biti ljut sve dok sam u odnosu s Njim. Onda se dogodio trenutak u kojem sam shvatila da me On čuva od mene same.
Moj najmanji dječak je tako htio uzeti nož da je vrištao, plakao. Suze su mu umivale lice dok je vikao: Mama, mama… Nož mu nisam mogla dati jer jednogodišnje dijete ne razlikuje igračku od opasnosti. Ali lekcija koju sam tad naučila bila je više od uobičajene dnevne situacije u životu jedne mame. Zastala sam i pomislila: tko zna od čega me moj Tata sačuvao? Možda sam srljala u provaliju, a on me uhvatio u zadnjem trenutku. Jer moje dijete je bilo sve ono što sam i sama bila – i tužno, i ljuto, i puno nepovjerenja i nerazumijevanja zašto mu ne dam to što želi? Ali je bilo u mom naručju. Kao što sam i ja u Njegovom. Samo što to (pre)često ne vidim.
U svim ovim trenucima, tražeći Njega i svađajući se s Njim zašto me ne čuje – jedina je Istina da sam čula samo sebe jer sam zaboravila da On – moj Tata – koji mi neće dati ništa što nije dobro za mene – uvijek vjeran ostaje. A On je slao, i još uvijek šalje, toliko svojih zagrljaja, poljubaca, dodira kroz znane i neznane ljude. Šalje svoje nježnosti preko drugih koji su tu bili u trenucima najvećih kriza i najvećih pobjeda. Poslao mi je vojsku ljudi koja je molila za mene, hodočastila, postila. I još uvijek to rade. Poslao mi je križ veći od mene da me zagrli i nauči me biti nježnom. Prema sebi. Prema drugima. Da mi pokaže koliko me voli. Da me vrati na put prema Kući. Da mi pokaže koliko sam ljubljena od Njega kroz svaku osobu koju je stavio na moj put. Da me nauči po morima hodati.
Još uvijek Ga znam napasti kako je mogao i gdje je bio dok sam u suzama vrištala da me čuje. Onda pogledam u oči svoga muža i iznova shvatim da je tu. Čujem smijeh moje djece i shvatim koliko je prisutan. Jedno: Dolazim odmah, otkriva mog nježnog Oca. Skuhani ručak i topli čaj. Poruka. Milijun malih sitnica da bi mi pokazao kako me nikada nije ostavio. Kao što ni ja nisam ostavila svog sina iako to njemu tada ništa nije predstavljalo jer je htio nešto za što je on mislio da mu treba.
Nebeski Oče, dobri moj Abba.
Oprosti mi.
Oprosti što nemam povjerenje ni vjeru ni snagu.
Oprosti što toliko sumnjam u Tvoju ljubav.
Oprosti što te toliko puta zaniječem i zaboravim da Te poznajem.
Oprosti što zaboravim da sam Tvoja kćer.
Ljubljena, voljena, željena i blagoslovljena.
Nauči me vjerovati ti i kada je more uzburkano i lađa tone.
Ohrabri moje srce da se uzdigne iznad svakog straha i tjeskobe i gleda u Tvoje oči.
Preobrazi moje sumnje u čvrstu vjeru da Te drugi prepoznaju u meni.
Daj mi da budem dostojna kći svoga Oca.
Hvala Ti što me ljubiš baš ovakvu kakva jesam.
Hvala Ti što mi daješ moj križ, baš ovakav kakav je.
Hvala ti što me učiš po morima hodati!
Antonia Primorac
