Zdravo Marijo…
Sveta Marijo…
Da, život se sastoji i od trenutaka, ali i dužih perioda, kad budemo umorni, pod teretom, ali u sebi pronalazimo neobjašnjivu snagu. Zateknem samu sebe kako se držim za svoju snagu u tebi, Majko. Kako mi je potreban i napor ali ipak se držim čvrsto tvojih stopa, Isuse.
Vidim, trnovito je. Nije lako, može se i pasti. I ti si tri puta pao, o Bože, koliko sam i koliko ću još ja padati?
Ti – Bogo-čovjek, Ja – samo čovjek, ali s Bogom u sebi i s Bogom uza se. Klonula nisam, jer ovaj hod s tobom je moj razlog življenja, bivanja. Neobična radost koju izaziva pomisao da treba trpjeti i da je trebalo sve ovo što je iza mene pretrpjeti… Ta radost tugu tjera daleko, ovu dubinu u kojoj se ti nalaziš rasvjetljava i daje mi snagu za dalje. Za još jedan korak, makar bilo neravno tlo. Za još jedan udah, makar mi zraka nedostajalo. Za još jedan osmijeh, makar mi razloga falilo. Naklanjam glavu pred tvojom tišinom kojom mi govoriš – tu sam! Uporište jedino u tebi želim imati, jedino u tebi tražiti i uvijek iznova pronalaziti. Dajem ti svoje minute u tvoju vječnost. Minute prožete sa – Zdravo Marijo… Sveta Marijo…
Ljubljeni Isuse moj, evo ti mene. Po Marijinim rukama – evo ti mene.
Molim te, daj mi još malo od sebe, kako bih mogla u potpunosti prigrliti sve ono što si mi pripremio svojom providnošću. Predajem ti i one korake koji će biti krivudavi. Znam, bit će ih, ali znam voliš me i u njima. Ta, pokazao si mi to prihvaćajući me sa svim ovim što do sada nosim, pa i ono što meni ide teško prihvatiti.
Još jednom mi pokazuješ – što je čovjeku nemoguće, Bogu je itekako moguće.
s. Marijana Bošnjak