Naslovna Tagovi Objave tagirane s "sestra marijana bosnjak"
Tag:

sestra marijana bosnjak

KolumneNaslovnaNovostiSestra Marijana BošnjakUncategorized

Dođi Duše Sveti i obnovi nas

 

Vrijeme Duhova.
Vrijeme kad Isus govori, kako učenicima tako i nama, ne bojte se. Zašto ste se prepali? Čega
se bojite?
Ja sam s vama.
Govorio sam vam da ću biti s vama do svršetka svijeta i, evo, vidite me, s vama sam. Zašto ne
vjerujete, zašto su vam srca otvrdnula?
Isus nam se preko Svetog Pisma osobno obraća, govori nam da je s nama i da se u Njega
trebamo bezuvjetno pouzdavati.
Nije lako, rado bi mi imali konce u svojim rukama i potezali kako nam se prohtije, ali je li
ljepota života u tome da je sve po našem? Ili smo se nebrojeno puta, ipak, uvjerili da nekako
sve najbolje bude kad mislimo da nam je tlo izmaklo pod nogama.
Bog ne traži savršenu ljubav od nas, on traži samo ljubav. Iskrenu, nepatvorenu ljubav.
Ljubav koja sve podnosi, svemu se nada, blaga je i dobrostiva.
Takvu ljubav možemo davati samo ako stanemo pred Boga i pred sebe u tišini. Onoj tišini
koju nam užurbanost života otima. Onoj tišini u kojoj se samo čuje srce koje kuca za
Stvoritelja.
Nije to tamo neka tišina rezervirana za tamo neke svete ljude, jer samim time što smo pozvani
na svetost, a pozvan je svatko od nas, pozvani smo i na osluškivanje.
Osluškivanje Onoga koji šalje Branitelja da nas vodi kroz svakodnevicu, ali taj branitelj ne
buči. On puše tihim lahorom i potiče srce na dobrotu, strpljivost, blagost, ljubav…
Ne trebamo se tjeskobno brinuti kako ćemo mi to, možemo li mi to, trebamo se prepustiti i
tražiti u svemu najprije Božje kraljevstvo, svjedočiti da smo Kristovi, svjedočiti da smo živo
kamenje svoje vjere u Isusa, a sve drugo će nam se nadodati
Snagom svoga svetog imena, Isuse, k sebi nas privuci užetima ljubavi.

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNovostiSestra Marijana Bošnjak

Živjeti ono na što smo pozvani

Odazvati se na Božji poziv, odazvati se i ići za svojim ostvarenjem putem koji je Otac imao u promisli samo za mene još od vječnosti – nije lako.

Živjeti svoju vjeru u bilo kojem životnom pozivu – nije lako.

Nailazimo na prepreke, na primamljive ponude lakšeg, lagodnijega načina života, zapetljamo se u tu lagodnost, a naš Otkupitelj reče da su vrata u kraljevstvo nebesko uska vrata i da je teško kroz njih proći.

Formu koju traži kršćanstvo je lako ‘odraditi’. Sve sakramente nije teško ‘imati’, ali u život provoditi ono što ispovijedamo kao svoju vjeru? E, tu se lome koplja. Tu nerijetko padamo, svi. Zato smo svi i pozvani na svakodnevno obraćenje. U rijetkim slučajevima se tu radi o velikim životnim obraćenjima, više se trebamo truditi oko onih malih, svakodnevnih. Mala djela milosrđa, malo odricanje od hrane ili neke ugode, čine velike promijene u srcu, samim time i u našem životu.

Živjeti evanđelje po uzoru na svetoga Franju, također, nije lako. On je bio radikalan, malo među nama takvih, koliko god da smo zagazili franjevačkom stazom. Biti dio franjevačke obitelji, formom, je lako, ali istinski živjeti ono oko čega se Franjo trudio iziskuje malo veći napor, malo dublje poniranje u svoj odnos s Gospodinom. Češću komunikaciju, i dogovor oko svega, s onim koji nas je stvorio i samim time i zna što će s nama. Samo je pitanje koliko mi osluškujemo i po spoznatome postupamo.

Isus je prije uzašašća na nebo obećao Duha Branitelja, i poslao ga je. Šalje nam neprestano darove i plodove Duha Svetoga. I ovdje je do nas, koliko ga mi zovemo u pomoć, koliko mi tražimo savjet od Njega i koliko povjerenja imamo kod prepuštanja svoga života u Njegove ruke.

Kod razgovora s Bogom primamo brojne milosti, On nam ih neminovno daje na našem duhovnom putu i te milosti snaga su u nama koja pokreće, koja plamen nade drže živim, vatru vjere raspiruju i užižu naše srce za savršeniju ljubav.

A, plodno tlo za suradnju s Gospodinom u ovoj novoj godini koju nam je darovao je svakako zahvalno srce. To je ono srce koje vidi svjetlo i tamo gdje ponekad prevlada tama, ono čuje pijev ptice čak i u buci svijeta, ono zahvaljuje za sve i osjetljivo je za svaki novi dar od Boga.

Imajmo zahvalno srce, koje slavu i čast daje Bogu, onda ćemo imati prostora za primati jer nam nikada neće biti teško bilo što od sebe dati.

s. Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaNovosti

Što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće

Zdravo Marijo…
Sveta Marijo…

Da, život se sastoji i od trenutaka, ali i dužih perioda, kad budemo umorni, pod teretom, ali u sebi pronalazimo neobjašnjivu snagu. Zateknem samu sebe kako se držim za svoju snagu u tebi, Majko. Kako mi je potreban i napor ali ipak se držim čvrsto tvojih stopa, Isuse.
Vidim, trnovito je. Nije lako, može se i pasti. I ti si tri puta pao, o Bože, koliko sam i koliko ću još ja padati?

Ti – Bogo-čovjek, Ja – samo čovjek, ali s Bogom u sebi i s Bogom uza se. Klonula nisam, jer ovaj hod s tobom je moj razlog življenja, bivanja. Neobična radost koju izaziva pomisao da treba trpjeti i da je trebalo sve ovo što je iza mene pretrpjeti… Ta radost tugu tjera daleko, ovu dubinu u kojoj se ti nalaziš rasvjetljava i daje mi snagu za dalje. Za još jedan korak, makar bilo neravno tlo. Za još jedan udah, makar mi zraka nedostajalo. Za još jedan osmijeh, makar mi razloga falilo. Naklanjam glavu pred tvojom tišinom kojom mi govoriš – tu sam! Uporište jedino u tebi želim imati, jedino u tebi tražiti i uvijek iznova pronalaziti. Dajem ti svoje minute u tvoju vječnost. Minute prožete sa – Zdravo Marijo… Sveta Marijo…
Ljubljeni Isuse moj, evo ti mene. Po Marijinim rukama – evo ti mene.
Molim te, daj mi još malo od sebe, kako bih mogla u potpunosti prigrliti sve ono što si mi pripremio svojom providnošću. Predajem ti i one korake koji će biti krivudavi. Znam, bit će ih, ali znam voliš me i u njima. Ta, pokazao si mi to prihvaćajući me sa svim ovim što do sada nosim, pa i ono što meni ide teško prihvatiti.

Još jednom mi pokazuješ – što je čovjeku nemoguće, Bogu je itekako moguće.

s. Marijana Bošnjak

 

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSestra Marijana Bošnjak

Izreći Neizrecivog

Često se zapitam zašto Boga pokušavamo nekako ‘izreći’, zašto se i ja uporno trudim staviti Ga u riječi kad sam davno shvatila da je neizreciv. Ali ovaj izvor koji tinja u meni nema mira.                                                                    On žubori i tjera me pisati, govoriti…
Tako se dogodilo i neku večer.
Nakon susreta s Njim u molitvi ostanem u tišini i upravo je to jedino okruženje u kojem mogu čuti što mi to Bog govori. Znam, pomalo kontradiktorno da ‘govori tišinom’, ali opet mi dade da imam što zapisati tako što sam uhvatila tu tišinu i mir u rečenicu.
Mir. Mir pomirenja s Bogom. Jačina toga susreta koja u duši odjekuje daje neku snagu pobjede nad svim onim što me od Njega udaljuje. Nije lako oduprijeti se onim malim navikama koje čine svakodnevicu, a moglo bi se i bez njih. Ponekad mi nije jasno zašto mu uopće nešto smeta, zašto upravo to trebam mijenjati, toga se odreći. Onda nastupi On i dâ mi uvid u situaciju:
„Dijete drago, možeš ti to zadržati, ali prvo trebaš pustiti, odnosno PREpustiti, meni. Nakon što postaneš slobodna od toga, tek tada ćeš to imati. Razlika je da više neće to ‘imati tebe’. Eto, to ti želim. Da budeš slobodna od svega kako bi bila otvorena za sve što ti šaljem. Zar se ne slažeš da ti treba više prostora za mene? Zar ti se čini kako mogu stati u tu malu prostoriju u koju me puštaš pored beskrajnog prostranstva tvoje nutrine? Vidim koliko za mnom žudiš i shvati da ja još više čeznem da Te ispunim svojim prisustvom. Ipak, ja sam te stvorio i od mene si satkana. Razumljivo da se ispreplićemo i jedno bez drugog ne možemo.
Smiješno ti je da ja ne mogu bez tebe?
Da. Vjeruj u to jer si ti moje stvorenje, stvoriti tebe bilo mi je jednako kao stvoriti cijeli svemir. Bitna si karika u mnogim mojim planovima. Pa daj osvrni se iza sebe. Samo na današnji dan. Koliko si stvari uradila što ne bi nitko danas stigao da mi tebe nije bilo. Znam da su to tebi malene i usputne stvari, ali nekome drugome to jednostavno nije bilo tako. Upravo ti mi trebaš u tom vremenu i na tom mjestu.“
 

Što mi drugo preostaje nego nakon ove Tvoje nove lekcije reći – Hvala!
I tu stati, jer ionako sam već previše pokušavala izgovoriti.

s. Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSestra Marijana Bošnjak

Učini od mene vjernoga slugu svoga

E, moj Toma. Koliko sam puta pomislila „Pa kako ne vjeruješ kad ti svi govore da je uskrsnuo?“ A, koliko puta sam ja postupila poput tebe… Sve oko mene ukazuje na to da je Bog sveprisutan i svemoguć, a što ja činim? Ne vjerujem. Sumnjam. Padam. Preispitujem. Ali, ima nešto u čemu sam vjerna i ustrajna. Traženju da dotaknem Isusove rane, da vidim kako jede, da osjetim Njegove ruke na svome remenu. U tome ne posustajem. Ponekad mi se čini da je lakše živjeti Isusovu muku nego Isusovo uskrsnuće. Lakše jer je životna muka opipljiva, a u uskrsnuće treba jednostavno vjerovati. U životnim borbama nam je lakše kad pronađemo njihov smisao u Isusovoj muci, ali vjerovati da s Njegovom pomoći možemo sve to nadvladati, vjerovati u Njegovu živu prisutnost, Njegovu pobjedu nad grijehom, nad trpljenjem? E, to nam malo teže ide. To traži odricanje od svojih i pristajanje na Njegove planove. To zahtjeva umrijeti sebi, ne nužno od terorističkog napada, a živjeti Njemu, posebno u onim svakodnevnim stvarima, ali i u životnim odlukama. Nije lako, ali je moguće jer je Bogu sve moguće, uz moj pristanak. Nauči me, Isuse, biti tu s Tobom. Pomozi mi vidjeti Te u bližnjima. Otvori mi oči za svoje planove sa mnom i ne daj mi da odlutam od Tebe. Ne daj mi da ustrajem u svojoj nevjeri nego učini od mene vjernoga slugu svoga koji će Tvoje ime radosno pronositi svijetom ljubeći ljubavlju neizrecivom, ljubavlju neiscrpnom, ljubavlju Tvojom.

s. Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail