„Jedino nepromjenjivo je promjena“, čitam opet.

I jedino što ne prestaje počinjati i trajati su novi početci, uvijek iznova, ponavljam sebi sada.

Iako mi se ponekad tako čini i to me plaši, nisi ti daleko, Bože.

Vidim te krajičkom oka, stojiš na istom mjestu, još se i više rukama primičeš.

A ja ne znam gdje sam i to me pomalo izluđuje.

Isto kao kad ne želim gledati kartu ni slušati navigaciju, okrećem se u krug, i vrtim istim ulicama,

unazad vraćam u onim slijepima i strahujem da čitava iziđem na poznato i sigurno.

Na početak. Na isti put kojim krećem ispočetka.

Ali uzalud, zidovi pored krivih putova ostavljaju ožiljke, i mijenjaju.

Oni koji su ikada, barem na trenutak osjetili da su izgubljeni, sjetite se što ste prvo učinili kad ste postali svjesni tog  neugodnog osjećaja. Pogledali unatrag?

U retrovizorima gledam sve iza sebe, staze kojim sam dospjela ovamo i kuda ću se vratiti.

Početak je Tvoj dar, upakirana nova prilika za mene, as iz rukava, Tvoj i moj.

Beskrajno je oslobađajuće i izazovno teško započeti nešto ispred čega će kasnije zauvijek pisati „prije“ ili iza „poslije“, naše ime ili zapamćeni datum.

Svaki početak put je do Tebe.

Ti si Put.

Ti si Početak.

Želim Ti pružiti dlan da po njemu prstom pišeš, rukom mi prekriješ sat na ruci koji stalno pokazuje da je prekasno i neustrašivo me gurneš naprijed.

Jedino Ti daješ onaj osjećaj „kao kod kuće“ bilo gdje u ovome svemiru čovjek bio.

Ivana Milićević