Da mi je barem imati čavle!
Bez njih je teško biti Tvoj. Noge bježe od križa, tog jedinog puta što si mi ga dao da do Tebe dođem. Ovako postajem lutalica koji smisao traži daleko od Tebe i Tvoga križa. Bježim od križa jer predstavlja sramotu, a mene ponos vodi. Zato Te molim: daruj mi čavle da ne odem od Tebe!
Da mi je imati čavle!
Kako bih inače držao križ? Kako bih držao i prihvatio ono što mi daješ?! Ruke su preslabe a srce ponekad bezvoljno. Gledam u Tvoj lik i vidim što mi je činiti. Kako je teško prihvatiti tu grubost koju križ donosi! Teško je naći snage za nositi samoga sebe. Zato Te molim: daruj mi čavle da ruke nikada ne posustanu! Da se uvijek držim blizu Tebe koji mi ljubav pokazuješ na križu!
Da mi je imati krunu od trnja!
Ovako samoga sebe krunim vlastitom ohološću i svime onime što me zapravo ponižava i udaljava od Tebe. Nije to nešto čime bih se trebao hvaliti. Ponos stere do nebesa. Potpuno nepotrebno. Jer ništa nemam na što bih mogao biti ponosan. Sve što u svojim rukama držim, moji su grijesi. Zato Te molim: daruj mi krunu poput Tvoje da znam da nisam veći od onoga što Ti vidiš!
Da mi je imati probodeno srce!
Nakupljeno je u njemu dosta toga. Više je onoga što Tebe nije dostojno. Napunjeno je raznim navezanostima, padovima, grijesima i nema prostora u koji bi Ti ušao. Želim da budeš dio života a nisam Ti dao prostora. Zato Te molim: daruj mi da imam srce poput Tvoga – prazno od samoga sebe i puno mjesta za drugoga, za Tebe!
Eh, da.. Da mi je imati sve to!
Čudno da molim za to. Nekada sam ja bio taj koji je Tebi zadavao muku na taj način a danas Te molim za ovo… kako objasniti? Ne znam. Žrtva i ljubav idu zajedno a bez njih put do Tebe nije vidljiv. Zašto odgađati neizbježno? Daj da Te ljubim kao Ti mene!
Gospodine, daruj mi križ i sve ono što je potrebno da bih na križu mogao ostati i na njemu umrijeti. Daruj mi čavle, krunu od trnja, kopljem probodeno srce, a iznad svega, na križu mi još jednom daruj Sebe kako bih znao umrijeti poput Tebe: iz ljubavi za Ljubav.
fra Nikola Jurišić