Nekidan gledam nešto na Facebooku. Možda si i ti vidio to. Na videu je jedan trenutak s neke prve pričesti. Jedan dječak, nakon što je prvi put primio Tijelo Kristovo, došao je na svoje mjesto, kleknuo i krenuo plakati.
Zašto je on plakao nakon svoje pričesti a mi nakon svoje ne pklačemo? Je li njegova hostija bila svetija od naše pa ga je dotakla? Ne mislim da je bila stvar u hostiji.
Zašto ovo pišem?
Nekako mi se u zadnje vrijeme po mislima vrti ona rečenica: “…crpeći snagu iz Euharistije…”. Mislim se: da to stvarno činimo okrenuli bismo svijet naglavačke.
Naučili bismo praštati bez da nas netko zatraži oprost.
Naučili bismo ljubiti i one koji nam ne znaju ili ne žele uzvratiti.
Čak i one koji nas ne žele ljubiti ili ne žele da ih ljubimo.
Naučili bismo biti tu za druge bez da očekujemo išta od njih.
Naučili bismo govoriti svojim tišinama jer bi djela govorila umjesto nas.
Toliko toga možemo naučiti čega ni ja sada nisam svjestan. Ne treba nam puno.
Dovoljno je imati srce ovog dječaka koje je proplakalo od radosti jer je susreo Onoga za kim žudi.
Dovoljno je imati srce koje je spremno biti ludo poradi Krista jer zna da je On lud za nama i zbog nas.
Takvo srce s lakoćom čini za druge ono što ne mora. Nitko drugi to ne čini. Svi to propuštaju učiniti jer će to netko drugi. I ovo srce je taj netko drugi.
Srce koje kuca za drugoga jer je jedno Srce kucalo za njega.
Srce koje do kraja samo želi ljubiti pa čak i ako nije ljubljeno. U očima ljudi nepotrebno troši otkucaje. Ali svaki takav otkucaj je neizbrisivo upisan u Dlan onoga koji je za nas ponio križ.
Srce koje je spremno drugima praštati preko mjere.
Srce koje je spremno ljubiti druge preko mjere.
Srce koje nije mjera samom sebi
nego mu je mjera Isus.
Ne mogu to sam.
Ni ti ne možeš.
Ali – crpeći snagu iz Euharistije – i mi možemo činiti ono što je činio Onaj kojeg primamo u sebe. Ako vjerujemo.
Ako..
Da doista primamo u sebe Onoga
koji je navješten u Nazaretu,
koji je rođen u Betlehemu,
koji je činio čud(es)ne stvari po Judeji i Galileji,
koji je unatoč svemu s nama htio ostati upravo u Euharistiji,
koji je za nas prihvatio i zagrlio svoj križ,
koji je za nas umro,
koji je za nas uskrsnuo..
Upravo taj isti postaje dio nas.
I želi preko nas biti kruh za život svijeta.
I drugi su gladni takvog Isusa. Donesimo im Ga svojim životom. Crpimo snagu iz Euharistije. Živimo od Krista i za Krista.
Tako ćemo propovijedati uvijek. Koristit ćemo riječi samo kada bude potrebno. Govorit će naša djela.
A dovoljno je čeznuti za Isusom u Euharistiji.
Samo to..
fra Nikola Jurišić