Postavi ga na vrh Hrama i reče mu…
(…) „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.
Ovaj glas i ovaj način pomalo sarkastičnog intoniranja dobro poznatih riječi koje smo naučili na drugim mjestima prije pustinje i čuli u potpunom drugim kontekstima, ponekad nam je dobro poznat i zvučan.
Isusove kušnje i naše su kušnje. Sve tri, skoro pa svakodnevno. Puno puta smo ih čuli, osim svake prve korizmene nedjelje.
Kad ogladnje priđe mu i reče: Ako si Sin Božji učini ovo kamenje kruhom.
Kamen da postane kruhom? I to u trenutku kad si gladan? Bome.
Čega sam gladna? Kruha, bezglutenskoga kruha sa sjemenkama, vode, limunade s puno leda, novih stvari u ormaru, zagrljaja, dodira? Samo po sebi, ništa loše. Caka je kad me tjelesna požuda i neutaživa glad udaljava od moga poslanja i moje odluke, kada me ovaj glas s početka privlači bliže Stablu spoznaje dobra i zla i zabranjenim plodovima, kada mi krade slobodu…
Ipak, uspijevam ne zagristi jabuku premda je sa „stabla za jelo dobra, za oko zamamljiva“ kao iz knjige Postanka.
Povede ga u Sveti grad i postavi na vrh Hrama: Ako si Sin Božji, baci se.
Na vrh Hrama? Puno zamamnija i ozbiljnija ponuda od kamenja i kruha. Dovoljno dobra za razmisliti!? Usred glavnog grada, na vrhu Hrama, prilika za spektakl, brzinska promjena plana spasenja, bolji, pametniji, brži, lakši način za osvojiti grad jednim potezom, daleko bezbolnije i logičnije od uspona u Jeruzalem, pa suđenja i osude na smrt, pa padova pod križem, puno boli, patnje, pa sramotne smrti… Kad bi put do spasenja bez križa s puno spektakla bio Božji plan, onda ovo ne bi bila samo kušnja.
Puno ću puta s manjim ili većim teškoćama izići na kraj sa zamkama tjelesnih užitaka, ali „vrh” je već nešto što se teže odbija.
Hram je bio u Isusovo vrijeme središte vjerskoga, kulturnoga i političnog života. Biti na vrhu hrama značilo je biti u samom vrhu društva, postati vidljiv, tražen, čašćen i poštovan. I naš život u 2023. godini, i naši gradovi, puni su hramova i njihovih vrhova. Nekome je vrh imati 5.0, a nekome dvije godine šiti savršenu matursku haljinu, nekome biti u vijeću, a nekome jedini znati odgovore iz povijesti, nekome završiti faks u roku, nekome poznavati dekana, nekome savršena plaća, nekome da mu telefon stalno zvoni… U trenutku kada slava postane središte života, čovjek je u stalnoj jurnjavi, često bezglavoj, za još više slave, mailova, poziva, lajkova, pregleda, obveza u rokovniku, zakazanih sastanaka, posla nakon radnog vremena, portala, televizije, novina… Ukradena sloboda i potpuno posvećenje slavi, ili ako je lakše reći, priznatosti, uspješnosti. A to onda znači zapostavljanje drugoga, na prvom mjestu vjere i Boga, jer se mijenja životni cilj. Cilj više nije Bog, nego „vrh hrama”.
Možda se ovo čine kušnje velikih i slavnih, već ostvarenih i imena, ali ovo je kušnja tvoja i moja…
Naših četrdeset dana korizme pokušaj je ponavljanja Isusove pustinje. Tek je prva nedjelja. Treba proživjeti završetak evanđelja: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.”
Tek tada.
Ivana Milićević
