Ivana Milićević

Nikad nisam imala moćan nadimak. Odgovori u spomenarima su mi bili nimalo drugačiji nego ostali. Nikad nisam imala teen zvijezdu uzora. Nikad nisam u nečemu rasturala. Bila sam samo najstarije dijete i unuče, za čudo nerazmaženo, prosječno, po ničemu istaknuto, pomalo stidno, nesigurno i prilično nesvjesno sebe, s jednom jedinom posebnosti. Saznala sam je tek nedavno. Za mene se svakodnevno molila molitva za životni poziv. A ja sam očito, ne znajući, surađivala. I ta kratka molitva svakoga dana, sada znam, obasipala me brdima nebeskog blagoslova. Imala sam hrpu Božjih prilika i intervencija… i najljepše odrastanje koje nije završeno. Ni blizu.

Nisam željela pisati desetogodišnju kroniku, niti kronološko izvješće mada sam to naučila. I mada bi tako bilo lakše, vjerojatno i kraće.

Želim vam (o)pisati ono nešto što se ne može iščitati iz statuta, iz dopisa i izvješća, iz brojeva u arhivima i urudžbenim zapisnicima koliko god lijepo i uredno složeno bilo.

Želim vam (o)pisati put. Običan a tako poseban.

Čerin – ime za koje nikad nisam slutila da će se vezati uz moje. Tu je crkva na brežuljku u koju nisam išla nedjeljom ali jesam svakim drugim danom u tjednu, u kojoj sam prvi put plakala klečeći, prvi put se svađala i mirila, grlila, glumila ulazak u crkvu i zamišljala vjenčanje, pjevala, i razgovarala. Crkva u kojoj sam naučila da vjera nije formalnost, da misa nije običaj, da Bog nije star i strog i da se neće naljutiti ako se nasmijem dok molim… Crkva u kojoj sam oko vrata preko kose, koja je godinama bivala dulja, primila sedam konopaca s križem tauom. Crkva u kojoj sam krštena, toliko godina poslije toga, obnovila mi krsna obećanja i uz moje ime dodala i svoje. Nenametljivo i slobodno. Ivana, Frama Čerin.

Idealno mjesto, vrijeme i riječi za gurnuti te u svijet. I započeti traženje sve dok se ne pronađe ono Franjino: „Ovo je ono što želim“.

Upoznala sam prvo sedmero pa onda još petero ljudi različitih prezimena, godina, mjesta rođenja i s njima postala prijatelj. I više od toga.

Upoznala sam preko njih svaku ulicu Hercegovine, ama baš svaku, i uspjela upamtiti prezimena nekog kraja, pokušala razumjeti sredine, prepoznati njihove naglaske i poštanske brojeve župnih ureda.

Naučila sam koliko jako stisnuti ruku pri upoznavanju i umjesto svoje čuti i uspjeti zapamtiti i nečije drugo ime, nositi majicu broj manju ili broj veću, posuditi pastu za zube iz sobe pored, obrisati se istim ručnikom, prespavati u istoj odjeći, pojesti ono skuhano prekjučer, formatirati karticu fotoaparata, što je matrica i demo snimka, popraviti aparat za kavu na talijanskome, telefonski se javiti u radio emisiju uživo, promijeniti toner.

Naučila sam kako realno razmišljaju momci, kako oni ne nose po dva rokovnika za planove, da je BVB znak Borusije Dortmunda, kako se u čašu ulijeva pšenično pivo i da je još nekome draga pjesma Tesarov sin. I uvijek se iznova čudila povjerenju da mi daju svoj ključ auta.

Naučila sam ne paničariti kada se dva dana prije sjetiš datuma trodnevnog seminara, kada iznenadni pljusak potopi kablove tek postavljenog ozvučenja pozornice, kad boja majica ne bude baš ona nijansa kakvu smo odabrali, kad pogrešno izbrojimo u broj i kući krenemo bez nekoga, kad ti pruže mikrofon pred sto ljudi, kad pokvariš projektor, kad se prezentacija neće otvoriti, kad se dnevni red promijeni pet minuta prije početka, kad troje od osamdeset četvero završi na hitnoj, kad do ujutro treba napraviti tisuću i tristo sendviča, kad kasniš jer ti se pokvarilo auto, i kad zaboraviš pokrete koreografije.

Hodala sam po daskama Male scene, zavirila u svaki kutak garderobe i one male prostorije kazališta gdje je majstor svjetla, upoznala Robu, Jelenu i Dragana, hodala kroz praznu Kosaču i u prepunoj zbrajala ocjene žirija, dirala mikrofone studija radio Mira i upoznala Tonću, Sanju i Luju, granicu prelazila s ljudima koje poznajem sat vremena i noćila u nepoznatim obiteljima.

Imala sam prljavu kosu skupljenu u pundžu, ni trunku šminke i bijeli, neispeglani stolnjak iz Verinog ormara kao plahtu na krevetu nebrojeno puta, netaknute skripte na prozoru sobe, napad smijeha kad ne treba i velike knedle u grlu opet kad ne treba…

Odrastanje. Kakvo mi nijedna krvna obitelj, rođaci ni susjedi ne bi mogli pružiti. Odgoj. Kakav unatoč najsavršenijim pedagoškim taktikama roditeljima nikad ne bi mogao upaliti. Odgovornost. Kakvu ne bih na sebe primila nigdje drugo ni pod koju cijenu. Odricanje. Koje mi nigdje drugo ne bi imalo smisla. Ljude, kakve inače ni pored milijun susreta ne bih mogla prihvatiti i zavoljeti. I jednu veliku svijest da netko i nešto na tebe čeka, tebi se nada, tebe očekuje.

Naučila sam kako pospana moliti časoslov i da ništa nije važnije od svete mise. Kroz sve to tražiti i upoznavati sebe. Još uvijek učim moliti, Bogu darovati tišinu, bratski opomenuti, ne ljutiti se na baš svaku sitnicu, prešutjeti, tiše se smijati, jednostavnije organizirati, u sebe vjerovati, ljubav pokazati…

Ne zamjerite mi svi vi koji ovo doživjeli niste. Ne zamjerite mi svi vi čije vrijeme je sada. Nikad nisam voljela ljude koji misle da su pametniji samo zato što su stariji. Zato, ne želim vam pametovati, i već prelazim na treću stranicu ali samo osjećam da sve ovo trebam reći.

Nikad nisam imala moćan nadimak i nikad nisam u nečemu rasturala. Bila sam samo najstarije dijete, prosječno, po ničemu istaknuto, pomalo stidno, s jednom jedinom posebnosti. A znam da tu imate i svi vi. Negdje netko svakoga dana moli za vas. Svakoga dana. Sigurno. Pliz, surađujte.

Imala sam propuštene rođendane i obiteljske večere, za redom vikende na seminarima, imala sam heštegove i smajliće i blesave fore samo nama znane, imala sam pjesme i riječi koje su postale himne, imala sam male sijalice na baterije upaljene u citroenu, imala sam rokovnike i mape abecednim redom poredane na laptopu, imala sam bezbroj 063 brojeva i dobro poznate profilne, imala sam grupe na whatsappu i video pozive u podne i u ponoć, stanove na raštrkanim lokacijama po Mostaru i filmove gledane preko projektora na zidu, imala sam noć na glavi i ispite tjedan poslije skupštine, i najmekšu vreću za spavanje na podu hodnika srednje strukovne u Tomislavgradu, na Blidinju, u osnovnoj školi u Asizu, u potkrovlju kuće u Baselu.

Imala sam punu glavu misli i na četiri stranice napisane kolumne…

Imala sam još puno, puno toga, i možda sebično zvuči ali te preostale detalje želim zadržati samo za sebe.

Predajem vam sada Framu, sve ono što sam na nekoliko godina posudila: mjesno bratstvo, područno vijeće, sve susrete, sastanke vijeća, službene i neslužbene, seminare, duhovne obnove, koncerte, hodočašća, putovanja, ključ od središnjice, arhiv, projektor, printer i hard disk prepun slika, noćne vožnje kući, trokrevetnu sobu u Domusu i malo zvonce na policama prije stepenica desno, knjige Vječni zaljubljenik, Asiški hodočasnik, Franjevačke izvore…

Sebi želim ostaviti puno slika, stare akreditacije, ulaznice, karte, račune, išarane fascikle, omote čokoladica, između dva lista sačuvane cvjetove i najljepše uspomene, a vama želim dati to živo.

Cijelo; korišteno ali očuvano.

Čuvajte to i dalje, radite, popravljajte, dajte se i primajte.

I najvažnije; radujte se, a radost pronalazite u služenju.

Sve ostalo će se nadodati 🙂

I malo preko…

(Hvala Ti!)

Ivana Milićević,

prvi put nakon devet godina potpisana samo imenom