Treskam desnom nogom dok u naručju držim sina i uspavljujem ga; u jednoj ruci mi je mobitel s opcijom podijeljenog zaslona – u gornjem dijelu svira glazba, u donjem tipkam ovo (u pozadini je i knjiga koju pokušavam čitati), drugom rukom gurkam kolijevku da se ne probudi druga beba i mislim – Bože moj, jesam li normalna?
Nije stvar multitaskinga, ipak sam žena (molim jači spol da se ne uvrijedi), stvar je trenutka. Na moju sreću ili nesreću živjela sam i u doba kad se na poruku čekalo dok se ne skupi lova za bon. To pisamce na displeju je vrijedilo čekati jer si znao da će se netko potruditi što sažetije prenijeti puno toga – zbiti sve što želiš reći u 150 slova u zadnjoj poruci bilo je umijeće. Onda se pojavio slavni Facebook, i poruke su postale malo brže jer i dalje ti je trebao bon za aktivaciju, a wireless nije baš postojao. Uslijedile su sve ostale društvene mreže i evo – 10 godina nakon – imaš opciju ubrzati nečiju verziju glasovne poruke koja je vjerojatno snimljena u brzini.
Treskanje nogom je znak nemira i žurbe i baš ne volim kad netko to radi. Sablaznila sam se spoznajom da se stvarno uvelo ubrzavanje glasovnih poruka, a još više kada sam shvatila da svoj život u kojem „dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga“ (Ps 139,16b) želim ispuniti sa što više trenutaka u trenutku. Toliko toga želim obaviti – sada i odmah – pa i one najljepše stvari koje su mi dane za uživanje kao: usnula djeca, čitanje knjige, slušanje glazbe… Molitvu sam uklopila uz peglanje, slušanje predavanja i propovijedi dok čistim ili lakiram nokte. Postala sam moderan čovjek koji želi što više toga u što kraćem vremenu. I što više toga uspijevam, namećem si još više stvari. Ne mogu pronaći razliku između sebe i onih pismoznanca od prije 2000 godina koji su unatoč slavi htjeli još malo pozornosti koju im je Isus „bezobrazno“ i nenapadno oduzimao.
Do prije par stoljeća ljudi su izučavali po par znanosti, pa smo imali izumitelje koji su bili matematičari, fizičari, pravnici i filozofi, sve u jednom. Dok danas granu jedne od njih pokušavamo rastegnuti što je moguće više. Kako je moguće da danas kada je toliko svega olakšano ljudi ne stižu? Jesmo li se napretkom znanosti mi vratili unazad? Koliko trenutaka treba trajati moj tren da bih u njega smjestila Njega?
Ne, nisam normalna. To je odgovor na moje pitanje. Imam samo jedan tren koliko traje moj život. I ljude koji su također samo jedan tren tu. Možda sutra već ne budu. U tom trenu bi valjalo se barem malo potruditi zaslužiti Dom koji mi je pripremljen u vječnosti. A što ja činim? Kradem trenucima njihovu vrijednost namećući im još malo. Kradem sebe od svega u pokušajima da svemu nadodam nešto. Koji paradoks! Kako bi bilo dobro da u svakom trenutku budem svjesna da je sve što me okružuje, što jesam i što imam prolazno i da moj tren može sada prestati. Kako bih ga opisala da stanem pred Njega? Mucala bih pokušavajući ukrasti još koji trenutak opravdavajući se da nisam stigla tražeći još samo jedan tren. Što ako mi On pokaže da je ovaj tren, zvan život, samo jedan promašaj u kojem sam skroz „fulala poantu“? A trebalo je živjeti samo jedan tren. Lagano, bez ubrzavanja i preskakanja. Kao što je nekada bilo lako čekati SMS i danima…
Antonia Primorac