Svakodnevno odgađam toliko toga za neki drugi trenutak… I u istom tom trenutku znam da sam na To do listu nakačila bespotrebno još jednu crticu koju ću odgađati do krajnjeg roka. Brzina mog „Evo sad ću“, obrnuto je proporcionalna brzini kojom to i učinim. Misao da imam vremena za bilo što toliko se uvukla u moj svijet da me današnje Evanđelje baš zapitalo. Jedna jedina riječ me tako posramila da sam pred oči izlistala poveći spisak svega što planiram učiniti već godinama, a ne činim. Istina je da činim samo ono što mi se stavi na put kao prioritet ili kada baš dođem do zadnje sekunde (između ostalog, kao i ova kolumna). Jedna jedina riječ, a toliko me razodjenula i ogolila da sljedeće godine života ne mogu nego ju ponavljati…
O čemu se ovdje radi? O lijenosti, nemaru ili bezvoljnosti? Kolotečini života u koju svi upadnemo, težini zadatka koji se nađe ispred nas ili o ogromnom strahu od sljedećeg koraka? Sjećam se da sam za vrijeme pripremanja ispita uvijek sve ostavljala za zadnji trenutak i uvijek obećavala sebi da ću sljedeće ispite spremati na vrijeme. Mo’š misliti. Ispiti su položeni, ali ja tek sada učim značenje onoga na vrijeme. Život kao elegantni kaos zna postaviti ispred čovjeka situacije u kojima jednostavno treba znati reagirati. Bilo da se radi o spremanju ispita ili pospremanju sobe, razgovora s nekim koga bi najradije u top stavio, odluke o životnom pozivu, okretanju nove stranice ili jednostavno prihvaćanju toga što si i gdje si u ovom trenutku, bitno je znati reagirati odmah. To je ta čarobna riječ koju moja majka toliko puta ponovi u danu, a ja je začuh tek danas. Odjeknula je prostorima moje duše britko i jasno poput nanosa bure, koja je unatoč hladnoći nositeljica nečeg osvježavajućeg i novog.
Apostoli su odmah ostavili ono što im je život značilo i krenuli za Isusom. Tek tako, bez govora i pitanja. I ja se smatram pozvanom jer sam Krštenjem dio velike obitelji Majke Crkve, ali znam da često odbijam krenuti za Njim, i to baš u onim malim, svakodnevnim situacijama. I evo, odmah ću početi raditi na cijelom popisu, jer želim biti odvažna i hrabra, želim krenuti za Njim ne pitajući se što će, kako će i kada biti. Pokušat ću ostaviti svoje mreže nesigurnosti i straha od nepoznatog (a možda i ove online koje me odspajaju od Blizine) i uhvatiti ruku Njegove sigurnosti ne okrećući se za neodgovorenim pitanjima. Odmah! Toliko komplicirano jednostavna riječ, baš poput onoga što Isus traži. Krenuti za njim spremajući ispit, opraštajući, postavljajući pitanja koja će promijeniti sve, donoseći odluke, upravo sada – odmah! Jer poslije možda neće nikada doći, a druge prilike neće biti. (…) Na Njegovu riječ „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim!“ (Usp s. Mk 1, 14-20), pa krenimo onda i mi!
Antonia Gašpar