Život uzbrkana je voda sa bezbroj pritoka. Neki su veći, neki manji, ali svi zajedno čine savršen sklad. Jedan će te svojom silinom zapljusnuti, drugi te neće poradi snage prvog niti dodirnuti, ovoga ćeš svojevoljno zaobići, a ovoga ni pod koju cijenu ne možeš. Uvijek će ti davati nešto dobro i ono što to nije, ali s tim se moraš naučiti nositi i svakodnevno suočavati, ne gurati pod tepih, ne uporno istu dasku broda svoga zaboravljati kad ostale radi opstanka svoga lakiraš. Ako se i dogodi da si je zaboravio i potonuo nemoj se bojati nekoga upitati ima li rezervnu ispod svoje palube. Širi vidike i upoznaj ljude. Možda tako pronađeš sreću. Čovjek nije zamišljen kao samotnjak. Da jest, znali bi samo Adama. No uprkos rečenom mnogi ljudi su u tebi vidjeli materijal koji bi se mogao na neki način iskoristit’. Nisu svi ljudi onakvi kakvima se čine. Jedan takav spominje se u Knjizi, vjerojatno takvih likova ima u mnogo knjiga, ali eto, ova mi je najbolji primjer. To je ona Knjiga u kojoj se poljupcem izdaje. Ona je najbolji primjer koliko osoba može biti bliska i izvući, po svom mišljenju, najveću moguću korist. Možda je čak ta korist sâmo nanošenje zla tebi. Što ako ti vesla slomi? Kako nastaviti kad je očito da bez vesala ne možeš proći bez ogromne štete? Mislim da, ne morate me shvatit ozbiljno, mislim da bi se novi par vesala stvorio oprostom. Mislim da je oprost moćno oružje za spas vlastite duše. Bez oprosta bi teško bilo što na svijetu funkcioniralo. Kao prvo ne bi čovjek. Isto tako ne kažem da bi išta trebalo zaboravljati, ne u smislu svake sitnice. Jer zaborav briše sve, zaborav je opasan, od njega treba bježati.
Dakle, oprosti koliko god puta treba, a zaboravi ono što želiš. Budi oprezan i čuvaj se grebena. Ako pak ti radar stane ili azimut izgubiš u brodu koji vodom zvanom život plovi, sjeti se da si na tom brodu mornar. Kapetan tvoj je tu i zasigurno misli na tebe.
Ante Smiljanić
