Prije nekoliko tjedana, jutro mi je započelo kalkulacijama u glavi kako stići sve obveze riješiti u jednom danu?!
Toliko toga je trebalo obaviti, isplanirati i izrealizirati. Potrčati na ovu i na onu stranu, samo da se ništa ne ostavi za sutra, da sve bude onako kako je predviđeno.
Krenula sam tako u žurbu svakodnevice.
Prvi na listi dnevnog reda bio je odlazak na fakultet kako bi odslušala predavanje. Tog dana, sve je bilo u planu i na brzinu…
Osim jednog susreta. Susreta koji nije bio nimalo planiran. Nimalo organiziran. Nimalo se nije uklapao u taj moj dan. Ja ga sama ne bih nikada ni izrealizirala, jer bih vjerojatno pomislila da ima “važnijih susreta” na koje trebam stići.
“I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.”
Lk 24, 15-16
Ja ne bih isplanirala, ali Isus bi. I učinio je to. U danu prepunom obveza i dogovorenih susreta, On je dogovorio jedan neočekivan susret. Moram priznati, nisam Ga odmah prepoznala da se tu skrio. To je bio susret mene, Njega i jedne starice.
Starice koja je sjedila na klupi ispred mog fakulteta i ugledavši me rekla samo jedno: “Gladna sam.” Čuvši te riječi, zastala sam, okrenula se, i u srcu se prisjetila Onoga koji je prije dvije tisuće godina vapio da je žedan. Koji ovaj put ne govori da je žedan, govori da je gladan.
Ganuta tim njezinim riječima, otišla sam do pekare donijeti joj jelo. Budući da svi mi dobro znamo da ima i onih koji odlično koriste talent glume na ulici kako bi od drugih iskali novac, putem do pekare promišljala sam je li ispravno ovo što činim.
“Možda će me prevariti.”
“Možda nije ni gladna.”
“Možda laže.”
“Možda me uopće neće ni čekati tamo gdje sam je zatekla.”
Možda, možda, možda…
“A on će im: O bezumni i srca spora…”
Lk 24, 25
Čekala me na klupi.
Kada sam stigla s vrećicom svježih peciva i jednom malom bocom vode, ona je započela životno “predavanje” koje nisam planirala čuti toga dana. Toliko je lijepih riječi imala za reći…
“Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše…”
Lk 24, 30-31
Budući da su moje bake i djedovi preminuli dok sam bila mala, susreti sa starijim osobama me uvijek posebno razvesele. Jednostavne riječi iz njihovih usta zvuče još jednostavnije…
Provela sam s njom 10 minuta darovanog nam vremena. Bilo je dragocjenije nego li svo ostalo isplanirano vrijeme. Jer mi se napokon nešto slegnulo u srce. Lekcija koja je bila milost da je naučim toga dana…
Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što “nemamo vremena”.
Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što smo u sebi pomislili: “Možda laže”. Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što smo ih prethodno osudili u svome srcu.
Koliko smo samo puta čuvši riječi: “Gladna sam” otrčali u pekaru, donijeli peciva, dali ih ljudima i nastavili sa svojim obvezama, a oni su i dalje ostali sjediti na klupi, držeći vrećicu u rukama – gladni. Gladni ljubavi. Gladni razgovora. Gladni nade. Gladni utjehe. Gladni topline. Gladni jednog “bit će sve dobro”. I jednog “Bogu ništa nije nemoguće”.
Koliko puta smo ih ostavili gladne.
Koliko puta smo Ga ostavili gladna.
Opet ću ponoviti da svi vrlo dobro znamo da ima i onih koji odlično koriste talent glume na ulici…, ali važno je sebi podsvijestiti da ima i onih u kojima se zaista skriva trpeći Krist. Važno je moliti Ga da nam otvori oči i srca kako bismo Ga uspjeli prepoznati i ne okrenuti glavu od Njega.
Ja vjerujem da mi se u ovoj starici uistinu skrio On.
Jer tog dana, nisam ja njoj donijela hranu i vodu. Ona je donijela meni. Donijela mi je “vodu” kako ne bih žeđala u danu prepunom obveza (usp. Iv 4, 15).
Da je nisam susrela, možda ne bih bila ni svjesna da bih u suprotnom “dehidrirala”. Da Ga nisam susrela, možda bih i sutra isplanirala svoj dan. Zaboravljajući, da legnem li ili ustanem, On sve već zna.
Kada sam krenula od nje, rekla je samo jedno: “Da mi je znati, hoću li te više ikada susresti…”
Starica na klupi ne traži mene.
Ne želi susresti mene.
Ni u jednu ruku.
Ni najmanje.
Od samog praha i pepela čovjek nema što primiti.
Traži Krista.
Krista koji se skriva u svakom od nas.
Krista koji joj želi doći preko tebe.
I darovati ono čega je usamljena osoba na klupi jedino gladna.
Ljubavi.
I Božje blizine.
Bila ona toga svjesna ili ne.
Ali svakako, jedna vrećica iz pekare puno pomogne da ovaj svijet preko nesavršenog čovjeka upoznaje Savršenog.
“Tada rekoše jedan drugome: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio…?”
Lk 24, 32
Petra Slišković
