Jeste se ikada našli u društvu prijatelja koji su – iz nekih nepoznatih razloga ili samo njima poznatih – pokušali vas isprovocirati i natjerati na to da se osjećate nelagodno i upustite u raspravu? Ja sam lak plijen i odmah krećem u duge rasprave i opravdavanja. Imam argumente, objašnjenja i činjenice, i nije mi mrsko brbljati. Ali odjednom, po prvi put zastala sam i čula nečiju namjeru iza običnog pitanja. Moj odgovor je bio šutnja. Ne zato što ne bih imala što reći, nego znam da sam slaba i da bih se opet uvukla u prepucavanja i dokazivanja istine koje su odavno dokazane. Bacala bih biserje pred svinje.
Farizeji su radili isto. Postavljali bi pitanja lukavo osmišljena na koja su redovito i sami jako dobro znali odgovor, ali su iz nekog razloga htjeli svog sugovornika ubaciti u nezgodan položaj i dokazati svoju superiornost. Zbog čega? Nisu poznavali svoje dostojanstvo. Željeli su provociranjem dokazati da su ‘netko i nešto’, prekrivajući svoju nesigurnost. Izvana su sjajili, iznutra bili truli. Svaki put kad bih se i sama osjetila ugroženom zbog nepoznavanja svog identiteta, postala bih farizej i udarala ispod pojasa svoje najmilije. Nesigurnost je nestabilna podloga.
Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! – negdje sam čula ovu rečenicu. Urezala mi se u um. Gledam na to ovako: Ako studiram pravo i želim biti dobar pravnik dat ću sve od sebe da učim i upoznajem zakone. Iznova ću raditi na sebi i učiti iz dana u dan da bih mogla napredovati. Što je onda s kršćanskim pozivom? Koliko radim na njemu? Što ja znam o svom dostojanstvu kako Crkva naučava? KKC koji bi bio osnovna literatura mi odgovara:
Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je stvorena na sliku i priliku Božju, a potpuno se ostvaruje u pozivu na božansko blaženstvo. Ljudskom je biću svojstveno da slobodno teži prema tom ostvarenju. Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga moralna savjest posvjedočuje. Ljudska se bića izgrađuju sama i rastu iznutra: sav njihov osjetni i duhovni život pridonosi njihovu rastu. Po milosti napreduju u kreposti, izbjegavaju grijeh, a ako ga učine, kao rasipni sin povjeravaju se milosrđu Oca našega koji je na nebesima. Tako postižu savršenstvo ljubavi. KKC 1700
To je to, imam slobodu izabrati dobro ili zlo. Kakvi su to „prijatelji“ onda? Vjerujem da samo nisu upoznali ono što imaju – dostojanstvo djeteta Božjeg. Možda sam postavljena kao primjer iz kojeg će nešto naučiti, a možda će se razbjesniti kao farizeji i tražiti način da me se riješe. Sve u slobodi. Dostojanstvo je najdragocjeniji Očev dar koji nam nitko ne može oduzeti osim nas samih. A oduzimamo ga kada ne upoznajemo ono što jesmo. Biti katolik ne znači vikati to na sav glas. U skrovitosti rasti Njemu pred očima, iznova otkrivajući ljepotu dostojanstva darovanog u činjenici da sam stvorena kao Njegovo dijete. Bez obzira na bliske i daleke glasove koji žele utišati i umanjiti želju za rastom.
Upoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo! Postao si „dionik božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Ne padaj nedostojnim življenjem u staru niskost. (Iz govora sv. Leona Velikog, pape)
Antonia Primorac