s. samuela

Prije nekoliko dana sam se vratila iz Slovačke. Tijekom blagdana sam imala mogućnost biti i sa svojom obitelji. Nakon jedne nedjeljne svete mise, upita me mala djevojčica koja je sjedila pored mene: „Tete, odakle ste vi?“ Odgovaram njoj kratko i lagano se nasmiješim. Moram priznati da me najviše nasmijalo kako me je nazvala: “tete“. I tako sam njoj sa dozom humora rekla da sam sestra, a ne teta. Malo je zastala i nakon kratke stanke nadodala: „Onda imam već tri sestre. Moje sestre blizanke i vi!“

Priznajem da me iznenadila svojim odgovorom, ali također me natjerala u jedno razmišljanje. Zapravo, tako bi to i trebalo biti. Da budemo sestre ljudima pored sebe. Ili da se odnosimo prema drugima kao prema svojoj obitelji. Priznajem da to nerijetko bude teški zahtjev za mene, kada nekoga koga ne znam ili mi nije drag, trebam zvati svojom obitelji. Ali upravo to od nas Bog hoće! On je taj koji povezuje. Podsjetilo me ovo iskustvo na jednu pričicu: Stari učitelj upitao svoje učenike kako i prema čemu možemo razlikovati da završava noć i počinje dan. „Kada već mogu razlikovati psa od ovce,“ rekao jedan. „Nije,“ rekao je učitelj. „Kada mogu razlikovati stablo smokve od stabla datule“ rekao drugi. „Nije,“ ponovio učitelj. „Onda kada?“, upitali su ga učenici. Učitelj odgovara: „Tada, kada pogledaš u lice bilo kojeg čovjeka i prepoznaš u njemu brata ili sestru. I dok do toga ne dođeš, uvijek će biti u tvome srcu tama.“

Za vrijeme Božića nam to još nekako uspijeva, ali nakon

što prođe, osoba pored nas nam ponovo postaje nepoznata. Ljubav samo kroz vrijeme Božića i nasmijana lica koja traju kratko vrijeme i tako brzo završava Božićna utopija. Moram vam priznati da ja najbolje doživim Božić tek kada je Božićno vrijeme pri kraju. Tada – kada u Betlehemu u crkvi više nema svijetla, niti jelke više ne svijetle. Kada su ljudi skinuli svoje ukrase oko kuće i na radiju nema više Božićnih pjesama. Tada si upalim malu svijeću pored svoga malog Betlehema i pročitam taj dio Evanđelja, koji govori o anđelu koji šalje pastire ovaca u štalu… Tek tada u jaslicama vidim Boga i On vidi mene. Želim vam, još uvijek, plodan Božić u vrijemenu kroz godinu. Mir vam i dobro!

– s.M.Samuela Muchová

„Nebesa odozgor rosite i oblaci Pravednog daždite…“ Svima nam je dobro poznata biblijska priča o Noi i njegovoj arci. Spominjem ga zbog toga jer je i on iščekivao dan kada će Gospodin poslati kišu koju je obećao. I dok je Noa na jednoj strani očekivao i brinuo se,  na drugoj je strani nevjeran narod koji je bezbrižan. Dok je Noa bio pripravan, narod ne povjerova ni u trenutku kada je Noa već ulazio u korablju niti dok su se prve kapi kiše spuštale na zemlju.

Živimo u vremenu u kojemu živimo. Ne možemo mu pobjeći, ali možemo ga promijeniti. Dopustite mi da ovu sliku Noe i njegove arke zajedno primijenimo na sliku Crkve. Ona već više od 2000 godina govori o tomu što je Isus učio. Iako je Crkva odgovorna za ono što govori, mi smo također odgovorni za ono što slušamo. Jer ona i nas poziva da budemo budni i pripravni. Poziv Isusa na budnost  poziv je za sve nas. Podsjećaju li nas na to mise zornice? Biti budnim znači imati otvorene oči. To je prvi uvjet kako bismo mogli vidjeti Gospodina u istini, djelovanju i ljubavi.

Možemo birati kako ćemo postupiti. Kao Noa, koji čuje glas Gospodinov i ne samo da ga sluša nego ga i posluša ili  kao narod koji ne vjeruje Noi i samo uživa u svom životu kao da samo njemu pripada?

Neka za nas ovo došašće bude vrijeme budnosti i spremnosti. Uložimo kroz ovo vrijeme više truda i snage kako bismo bili dobri gospodari svoga života – koji nam je darovan, kao i svoje vjere. Vjerujem da nitko tako dobro kao mladi ljudi ne može proniknuti u smisao riječi da je naša vjera bez djela prazna. I zbog toga, nemojmo ponavljati pogreške naroda iz Noina vremena. Pođimo nekada i protiv vala ugodnosti i bezbrižnosti za sve što se oko nas događa. I to bilo da se radi o dobru ili zlu. Ne moramo odmah početi od nekih velikih djela, ali možemo početi svojom zainteresiranošću za ono što je bolje, za ono što je ispravno. Odlučimo se u ovom vremenu došašća, poput Noe, slušati glas Božji. Možemo početi već večeras, kada u molitvi upitamo Gospodina: „A Ti? Što želiš Ti od mene, Gospodine?“ Neka nam  ovi blagdanski dani postanu vremenom ispunjavanja Isusovih želja. Mir vam i dobro!

                                                                                               –  s. M. Samuela Muchová

Ne tako davno i ja sam se uključila u Framu. Na jednom od zajedničkih susreta promatram mnoga mlada i lijepa lica i razmišljam što ih to zapravo povezuje zajedno u Frami? Neke od vas, možda, povezuje zajedničko druženje ili neke zajedničke aktivnosti koje Frama omogućuje. Neke povezuje osjećaj da negdje pripadaju, a neke opet zajednička radost i želja za nečim što je dobro. No, neke pak vežu – povezuju zavjeti tj. obećanja koja ste zajedno obećali.

Možda bi neki od vas voljeli nešto promijeniti, a nekima možda ponešto u Frami i zasmeta. Možda: „Zašto moram u Frami šutjeti u trenutku kada želim govoriti? Zašto moram nekada sudjelovati u nekim aktivnostima koje baš i ne volim? Zašto mi se piše minus kada nisam  prisutan/prisutna? I na kraju krajeva, zašto Frama mora biti obavezna, umjesto da postane mjesto gdje se ponekad želim odmoriti, smijati se, nešto novo naučiti?“ Sve su to lijepi i dobri zahtjevi, ali okrenuti prema tebi. Ali postoji još nešto što treba biti okrenuto od tebe prema drugome. Jedan od najvažnijih koraka prema tome jesu obećanja koja obećajemo Bogu. Iako nas puno toga, od gore navedenog, veže, najviše bi nas trebala povezivati obećanja. Povezati Boga, mene i framaša pored mene. I zato obećanje zahtjeva, također, ozbiljnost i odgovornost, ali bez toga da nam se oduzme mladost i radost. Bit obećanja nije svezati mladoga čovjeka za neku zajednicu nego pomoći mu da uz pomoć zajednice živi ljepšim i ispunjenijim životom.  Ali, također, obećanja nisu uvjet za ući ili ostati u Frami. Ako se ne varam, postoje „simpatizeri“, vrijeme upoznavanja života unutar Frame. Ako nisi siguran i ozbiljan u to što obećavaš, onda pričekaj. Jer obećanje se ne daje na probu: „Probat ću pa vidjeti mogu li ja to.“ Obećanja nisu „ulazna vrata“ u Framu, nego „ulazna vrata“ ka boljem i ljepšem životu. I to ne samo u Frami ili Crkvi, nego i u obitelji, školi, zajednici, u gradu, u kafiću, na koncertu… Tako da ljudi pored mene osjete da postoji „nešto“ što me vuče naprijed.

Želim vam dragi framaši da vaša prvotna želja za polaganjem obećanja Bogu bude jasna i odlučna: „Dajem obećanja Bogu jer se na taj način želim i hoću bolje posvetiti i postati bolji kršćanin po primjeru sv. Franje.“ Obećanje na „probu“ ne postoji! Naravno da svi mi padamo u obećanjima koja dajemo, ali veoma je važna naša prvotna odluka „hoću i mogu“, a ne „probat ću“ ili „moram“. I ona će nas držati i pomagati nam. Svima vama, koji polažete obećanja ili ih obnavljate, iskreno želim da vam postanu putokazom ka boljem, veselijem i odgovornijem životu i da se potaknuti Božjom milošću posvetite službi kraljevstva Božjega. Mir i dobro!

– s. M. Samuela Muchová