Ne tako davno i ja sam se uključila u Framu. Na jednom od zajedničkih susreta promatram mnoga mlada i lijepa lica i razmišljam što ih to zapravo povezuje zajedno u Frami? Neke od vas, možda, povezuje zajedničko druženje ili neke zajedničke aktivnosti koje Frama omogućuje. Neke povezuje osjećaj da negdje pripadaju, a neke opet zajednička radost i želja za nečim što je dobro. No, neke pak vežu – povezuju zavjeti tj. obećanja koja ste zajedno obećali.
Možda bi neki od vas voljeli nešto promijeniti, a nekima možda ponešto u Frami i zasmeta. Možda: „Zašto moram u Frami šutjeti u trenutku kada želim govoriti? Zašto moram nekada sudjelovati u nekim aktivnostima koje baš i ne volim? Zašto mi se piše minus kada nisam prisutan/prisutna? I na kraju krajeva, zašto Frama mora biti obavezna, umjesto da postane mjesto gdje se ponekad želim odmoriti, smijati se, nešto novo naučiti?“ Sve su to lijepi i dobri zahtjevi, ali okrenuti prema tebi. Ali postoji još nešto što treba biti okrenuto od tebe prema drugome. Jedan od najvažnijih koraka prema tome jesu obećanja koja obećajemo Bogu. Iako nas puno toga, od gore navedenog, veže, najviše bi nas trebala povezivati obećanja. Povezati Boga, mene i framaša pored mene. I zato obećanje zahtjeva, također, ozbiljnost i odgovornost, ali bez toga da nam se oduzme mladost i radost. Bit obećanja nije svezati mladoga čovjeka za neku zajednicu nego pomoći mu da uz pomoć zajednice živi ljepšim i ispunjenijim životom. Ali, također, obećanja nisu uvjet za ući ili ostati u Frami. Ako se ne varam, postoje „simpatizeri“, vrijeme upoznavanja života unutar Frame. Ako nisi siguran i ozbiljan u to što obećavaš, onda pričekaj. Jer obećanje se ne daje na probu: „Probat ću pa vidjeti mogu li ja to.“ Obećanja nisu „ulazna vrata“ u Framu, nego „ulazna vrata“ ka boljem i ljepšem životu. I to ne samo u Frami ili Crkvi, nego i u obitelji, školi, zajednici, u gradu, u kafiću, na koncertu… Tako da ljudi pored mene osjete da postoji „nešto“ što me vuče naprijed.
Želim vam dragi framaši da vaša prvotna želja za polaganjem obećanja Bogu bude jasna i odlučna: „Dajem obećanja Bogu jer se na taj način želim i hoću bolje posvetiti i postati bolji kršćanin po primjeru sv. Franje.“ Obećanje na „probu“ ne postoji! Naravno da svi mi padamo u obećanjima koja dajemo, ali veoma je važna naša prvotna odluka „hoću i mogu“, a ne „probat ću“ ili „moram“. I ona će nas držati i pomagati nam. Svima vama, koji polažete obećanja ili ih obnavljate, iskreno želim da vam postanu putokazom ka boljem, veselijem i odgovornijem životu i da se potaknuti Božjom milošću posvetite službi kraljevstva Božjega. Mir i dobro!
– s. M. Samuela Muchová