I ove godine sam uspjela krenuti u planine – Tatry. Lagani uspon uskim puteljcima prema visini i na svakom cilju čeka iznenađenje za moje oči. Ove godine sam išla sa svojom obitelji. Kada je moj ujak vidio koji sam strmi put odabrala rekao je: „Da sam znao kojim ćeš me putem voditi, ne bi me nagovorila na ovo!“ Ove riječi su mi bile poznate i zato sam samo nadodala: „Kada dođeš gore, zaboravit ćeš ovaj strm put!“ Tako je i bilo. Kada smo došli do vrha, ugledali smo krasan vodopad pored kojega je moj ujak legao i nije ustao više od pola sata. Pri polasku samo je tiho rekao: „Ići ćemo opet!“ Povremeno smo susretali druge ljude uronjene u svoje misli ili koncentrirane na put.
Na putu prema gore govorilo se malo jer se tako štedi snaga koja je potrebna. Susreli smo i ljude koje su svoje snage podcjenili ili koji su je istrošili prije nego što su došli do cilja. Mene je fasciniralo i to da sam na ovim uskim puteljcima susretala mnoge nepoznate ljude i unatoč tome smo se pozdravili, nasmiješili se jedan drugome ili ohrabrivali riječima kao: „Nemate još daleko do cilja”, „Puno sreće!“ Možeš li zamisliti kako šetaš kroz grad i netko nepoznat te upita: „Jesi li se umorila? Imaš još daleko do cilja!…“ Ja sama ne znam kako bih u tom trenutku sakrila zbunjenost ili što bih čovjeku odgovorila. I upravo to je na planinama lijepo da bilo koga susretneš na putu, više – manje nas spaja jedan te isti cilj, doći na vrh! Ne tako davno razgovarala sam s jednom framašicom koja razmišlja o redovničkom pozivu. Govorile smo o tome da „sličan prepozna sličnoga.“ Kako? Je li Vam se nekada dogodilo da vam pristupi netko više – manje nepoznat i upita vas: „Hej, i ti želiš ići u časne – svećenike?“ A vi, kao izgubljeni razmišljate, gdje biste se sakrili od stida? No ipak, kroz daljnji razgovor prepoznajete da i dotična osoba ima isti cilj ili o njemu barem razmišlja i na taj način vam postaje bliska. Odjednom se pronađete zajedno na tom uskom puteljku prema vrhuncu i prozborite koju riječ. Sjećam se svoga odlučivanja i prepoznavanja „sličnih“ u svojoj župi. Naše zajedničke susrete, izleti u planine, molitve, razgovori, kreiranje divnih stvari, i svega čega se nismo morali stidjeti.
Ako hodamo sami na nekom putu, moguće je doći do cilja, ali moramo se pripremiti i na to, da će cesta biti manje uhodana, možda i zarasla. Nekada je dobro procijeniti svoje snage i odlučiti je li bolje krenuti sam ili s nekim „sličnim“. Sretan put!
– s. Samuela Muchova
