tau

Jedna framašica na jednom mjestu piše kako framaše veže „ista cesta za vječnost i mali križić oko vrata“ (I. M.). To me potaklo povodom svetkovine našega Serafskoga oca potaknuti nas na iščitavanje značenja ovoga za nas čudesnoga križa u obliku slova „tau“. Na to nas obvezuje i sv. Franjo, o kojemu jedan od njegovih biografa, Toma Čelanski, piše sljedeće: Više nego ostale znakove volio je znak ‘tau’ (T). Njime je označivao pisma što ih je odašiljao i posvuda je njime oslikavao zidove ćelija…

Sami znak Tau prvi put spominje prorok Ezekiel: Prođi gradom Jeruzalemom i znakom ‘tau’ obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine. Na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte (Ez 9,4.6). Tau ( – čitaj: taw) je posljednje slovo hebrejskog alfabeta. I kažemo da neodoljivo podsjeća na križ. A vidimo zapravo da ovaj hebrejski  ni po čemu ne podsjeća na križ! Valja znati da su ova slova zapravo aramejska, a ne hebrejska. Naime, nakon povratka iz Babilonskoga sužanjstva aramejski se jezik nametnuo kao govorni među Židovima. Ali je i aramejsko pismo zajedno sa hebrejskim supostojalo, i u Isusovo vrijeme, sve do konca 2. i početka 3.st. po. Kr., kada je došlo do kodifikacije alfabeta u korist aramejskoga. A izvorni hebrejski oblik slova tau bio je vrlo sličan slovu X. Naravno, današnji križ u obliku slova tau je grčki, koji slovo t izgovara na isti način. Vjerojatno se uvriježio u kršćanskoj pobožnosti što zbog svoga oblika koji također neodoljivo podsjeća na križ (τ), što zbog činjenice da su kršćani koristili grčki prijevod Staroga zavjeta, a ne hebrejski. Dakle, istina je kako znak tau u svojim izvornim inačicama podsjeća na križ. Ne samo da podsjeća, nego ga i proriče! Prorok Ezekiel piše za vrijeme Babilonskoga sužanjstva. A za pobožnog Izraelca svako je zlo posljedica udaljavanja od Gospodina. Njihovi su sunarodnjaci prionuli uz idolopoklonstvo, gnusobu protiv koje su se vjernici borili i uz koju nisu ni u snu pristajali, plačući nad svojim sunarodnjacima koji su joj se odavali. Ezekielovo viđenje prikazuje Božju samilost spram toga vjernoga Ostatka Izraelova. Bijaše to, riječima proroka Sefanije, skroman i čedan narod (usp. Sef 3,12). Oni su svo svoje pouzdanje stavljali u Božje ruke i tako (p)ostali svjedoci neporecivosti Božjega obećanja vjernosti svome narodu sve do konca. Upravo je tau znak te uzajamne vjernosti koji vjernima okruženima smrću i sužanjstvom daruje život.

Tau, kao posljednje slovo hebrejskoga alfabeta, ima svoj ekvivalent u posljednjem slovu grčkoga alfabeta omegi (ω). Isto tako, navedeni odlomak iz knjige proroka Ezekiela svoju paralelu ima u posljednjoj biblijskoj knjizi: I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: „Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima.“ (Otk 7,2-3). Stoga se ovaj Božji znak vjernosti ne odnosi tek na određeni trenutak Božjega djelovanja u povijesti. On se proteže sve do svršetka svijeta. Zahvaća i obuhvaća vremena i prostore, sve narode i svakoga pojedinca, kako nam svjedoče Božje riječi iz iste knjige: Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava (Otk 21,6; usp. 22,13). Voda života o kojoj govori navedeni odlomak izvire iz probodenoga boka stabla života, Isusa Krista. On je u nemoći križa očitovao i potrvdio svoju svemoć. Pribijenu, vezanu svemoć. Pribijenu i vezanu uz ljudsko. Uz čovjeka. Za čovjeka – patnika. Patnik za patnika. Za sva vremena. Zabadava. Sv. Franjo je u znaku Tau prepoznao Čovjeka – Patnika, i kušao spasiteljsku i otkupiteljsku snagu Isusovu darovanu zabadava s nemoćnog i sablažnjivog drveta križa.

U izvješću Tome Čelanskoga također stoji, kako vidimo gore, da je sv. Franjo njime oslikavao zidove ćelija. Čini se da Asiški siromašak, zaljubljen u Božju Riječ, piše biblijsku simfoniju. Ritam biblijskih odlomaka vodi ga unatrag. S Ezekiela i Babilonskog sužanjstva vraća se na Knjigu Izlaska. Na izlazak iz Egipatskoga sužanjstva i ustanovljenje blagdana Pashe kojim se slavi izlazak iz ropstva u slobodu, predoznačenom krvlju janjeta koja čuva Izabrani narod od biča zatornoga (usp. Izl 12,13). Tau mu doziva u pamet riječi: Neka uzmu krvi (Janjetove) i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće. Krv neka označuje kuće u kojima vi budete (Izl 12,7.13).

Zasigurno znamo da je Gospodin na snažan način prodro u Franjin život u njegovu susretu s gubavcem. Zanimljivo je da monasi sv. Antuna Pustinjaka, koji su i u Franjino vrijeme svoj apostolat na poseban način vršili među gubavcima, na svojim habitima nose znak tau crvene boje. Stoga sv. Franjo, uvjeren sam, posebno voli ovaj znak jer ga podsjeća na one preko kojih Gospodin neprestance progovara.

Na koncu, htio bih izdvojiti još jednu zgodu koju je svojim očima gledao i zapisao vjerni Franjin brat – Leon: Nakon viđenja i serafovih riječi i utisnuća Kristovih rana u njegovo tijelo načini ove hvale napisane s druge strane cedulje i napisa ih svojom rukom, zahvaljujući Bogu za dobročinstvo koje mu je udijelio: „Blagoslovio te Gospodin i čuvao te. Pokazao ti lice svoje i milostiv ti bio. Svratio pogled svoj na te i mir ti dao“ (Br 6,24-26). Blaženi Franjo svojom rukom napisao ovaj blagoslov meni, bratu Leonu: „Gospodin te blagoslovio, brate Leone.“ Isto tako svojom rukom načini ovaj znak tau s vrškom. Na ovom crtežu koji se čuva u Asizu, križ u obliku slova tau presijeca Leonovo ime. Sada Biblija meni zadaje ritam, vodeći me do proroka Izaije: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1).

Tau: život, vjernost, nada, spasenje, otkupljenje, dar, besplatnost, čovjek, patnik, sloboda, služenje, blagoslov! Bog me imenom zove! Njegov sam!

Neka je svim Trećarima i Framašima blagoslovljena svetkovina našega serafskoga oca, sv. Franje.

fra Antonio Šakota, područni duhovni asistent