Tražila sam te,
kao dijete svoju igračku,
u ovoj buci svijeta.
I nisam te uspjela naći.
Pokušavala sam te čuti i
radovati se što dolaziš,
kao ptić svojoj majci
koja dolazi noseći hranu.
I nisam te uspijevala čuti.
Odvlačili me daljinama
žurba i žamor,
ljutnja i razočaranje,
slabosti i napasti,
misli i želja za pripadanjem.
Padala sam
danima,
mjesecima,
godinama.
Očekujući te negdje.
Iza ugla,
u bilo kojoj ulici,
između četiri zida,
u šumi.
Nije te bilo.
I kada više nisam mogla,
ja, maleni čovjek,
na početku ovog vremena
zaustavila sam se i umirila,
toliko da sam mogla čuti svoje srce.
Tad sam se sjetila
Početka i Kraja,
onog od kojeg jesam
i od kojeg dolazim.
I tek u Njemu pronašla sam tebe,
svoj traženi mir.
Marija-Zorka Vasilj