Ne znam je li teže pisati prva ili zadnja slova. Svako od njih nosi težinu. Prvo mora privući pažnju, a zadnje mora ostaviti dobar dojam.
Sjećam se kako sam bio nervozan prilikom pisanja prve kolumne. Mislim da mi je oduzela najviše vremena. Htio sam imati dobar početak. Danas, skoro četiri godine nakon, još uvijek nisam siguran da je bio dobar početak. Od nečeg se ipak mora početi. Svaki put kad bi stigao raspored pisanja kolumne postao bih nestrpljiv. I kada vidim koji me datum čeka pomislim da imam dovoljno vremena. Misli se već krenu formirati, ali ne bih odmah sjeo i pisao. Odgađao bih to, poput većine, do onih zadnjih dana. I u tome se neke misli izgube, druge se rode.
Uvijek bih pažljivo birao riječi. Dok pišem tebi koji ovo čitaš, u isto vrijeme govorim sebi, ali i sebe otkrivam tebi. Nisam znao da će moji tekstovi biti u rubrici Hod. To sam shvatio, zapravo, tek nedavno. Ne trudeći se, zapravo sam i pisao o hodu. Dugo vremena svaki je moj tekst završavao riječima: Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao! Na neki način, to i jest bit hoda. Danas tekstovi ne završavaju tim riječima iako one jednako snažno odzvanjaju u meni.
Od prvog teksta Rado bih Te susreo! do zadnjega Da mi je barem imati čavle! puno se toga promijenilo. Najviše ja. U nekim stvarima na bolje, u drugima i ne baš.
Ipak, postoji nešto što se nije promijenilo i vjerujem da nikada neće: činjenica da je Njegova ljubav prema nama uvijek vjerna. Što god mi činili, On ostaje blizu nas i uvijek nam se iznova dariva. To je misao koja me neprestano zaokuplja i koju pokušavam provući kroz svaku napisanu riječ. Svjestan sam da u tome još nisam uspio, no ne želim zbog toga odustati u potrazi za pravim rasporedom slova kako bih u njima pokazao Njega čija ljubav nije ljubljena.
Kroz ove četiri godine puno sam toga dobio: nekoliko stranica u Tragovima, 28 linkova na kojima stoje tekstovi potpisani mojim imenom (koliko god ja to izbjegavao), komentare kako je nekome baš onaj tekst kojim nisam zadovoljan promijenio pogled na život, prijatelje koje upoznaš baš zato što radiš nešto u čemu ni sam sebe ne vidiš, ali te vide drugi, bezbroj statusa ponosne braće i sestara, ali mame i tate, koji nisu propuštali priliku da svaki tekst podijele i budu njime ponosni.
Dobio sam i nekoliko kava s nekim framašima koje sam htio upoznati, brojeve mobitela ljudi kojima sam se divio, savjete kako tekstove učiniti drugačijima od onih čije sam tekstove rado čitao, molbe da tekstove stavim između korica i objavim knjigu.
Neke sam stvari izgubio ili propustio. Na toliko druženja nisam otišao jer moram napisati kolumnu do sutra, a ja ni naslov nemam. Znaju to najbolje oni najbliži. U cijeloj strci oko proslave svetog Ante na Humcu gubim ono malo slobodnog vremena kako bih baš taj dan napisao tekst za Tragove. Bog zna koliko sam puta ostao budan do kasno u noći jer sam obećao tekst poslati do četvrtka, a ja u četvrtak, dok sat pokazuje 23:59 nemam napisano ni prvo slovo nego buljim u onaj prazan list ispred sebe i mislim se kako nestati.
Puno toga sam i naučio, iako još uvijek ima dosta toga što trebam naučiti. Nekada je bolje zarez staviti na drugo mjesto, pisati uvijek u istom licu, a ne neprestano mijenjati, koristiti neke druge riječi kako bi se bolje pokazalo nešto, upitati druge za savjet ili mišljenje jer više očiju bolje vidi, biti spreman uskočiti za predavanje na seminaru u Domusu jer je netko baš to jutro otkazao, skratiti što mi se čini dugo i produžiti ono gdje se premalo reklo.
Osim svega toga, naučio sam se i umijeću strpljivoga čekanja onda kada tekst ne bi izašao na vrijeme, a mene su baš za taj tekst zanimali komentari, još uvijek učim kako biti zadovoljan ili primiti kompliment da je neki tekst dobro napisan.
Nisu svi tekstovi na ovoj stranici nastali nekoliko dana prije objavljivanja. Neki su čekali nekoliko godina da bih bio spreman objaviti ih. Ponekad zato što nisam imao vremena pisati nešto drugo, drugi puta jer mi se učinilo da je baš sad vrijeme za taj tekst.
Postoji nešto što mi nikada neće biti jasno: otkud mene u svemu ovome. Od onog prvog puta kad su me Monika i Ivana pitale da pišem kolumne za Framu Hercegovina do danas – nemam odgovora na to pitanje. Kad čitam druge tekstove i vidim svoje – ne zaslužujem mjesto na ovom popisu. A ipak sam ga dobio.
Nedavno smo u grupu Kolumnisti dobili poruku od Marije Dorotee kako trebamo odlučiti hoćemo li nastavljati pisati kolumne ili smo ipak došli do kraja. O tome sam počeo misliti i prije te poruke. Preslagivao sam police svoga života i pokušao naći odgovor što mi je činiti. Odgodio sam donošenje odluke za neko drugo vrijeme. I došla je subota večer. Ostao sam sam u framskom uredu i sjetih se da nisam ništa napisao u grupu, a trebao bih. I tek kad sam poslao poruku vidio sam što sam napisao. Nemam običaj čitati dok pišem nego tek kad objavim. Tako je bilo i sada. I vidio sam da sam odlučio da ovo bude kraj mog pisanja za Framu koja mi je toliko dala i još uvijek daje.
Nisam za to imao nikakav poseban razlog. Ni za nastaviti, ni za odustati. Tražio sam argumente bar za jednu stranu. Rezultat je bio izjednačen. Zbog toga sam mjesto odlučio prepustiti nekome drugome. Ne sumnjam da će biti dobro i korisno za svakoga tko bude čitao nove retke novog kolumniste.
Ove četiri godine koje su iza mene bile su moj pokušaj da Frami vratim ono što sam primio. I sada, na trećoj stranici zadnje kolumne, vidim da nisam vratio ni 1% svega onoga što sam primio: susrete, prijateljstva, rad po grupama, goste predavače, duhovne obnove, seminare, predavanja, putovanje na Framafest u kombiju rano jutro, pripremanje zahvalnica za Prvi sportski susret Frame Hercegovina do ranog jutra, sikirancija oko toga hoće li se baloni u Mostaru uspjeti pokupiti na vrijeme, suze zbog smijeha ili zbog toga što me neka misao do dna duše potresla, svaki Transitus, hodočašće u Asiz 2009. i 2023., bezbrojne proslave obljetnica, Primanja i Obećanja, pjevanje u zboru Frame Hercegovina.
Naučila me Frama i kako napisati himnu, organizirati koncert, izraditi narukvice od silikona, da je najbolje dodatke za fotografiranje printati na foreksu, ali i da je novi početak najbolji odmor od umora. Shvatio sam da mi dom nije samo na Humcu, nego da ga imam i u Duvnu. Preko Frame sam naučio mijenjati pločice, postavljati linoleum, krečiti u sobi punoj ljudi, postavljati rigips, mijenjati rasvjetu i razvoditi struju, smijati se glasno i plakati bez straha od drugoga pored mene.
Sada, uz pomoć Frame, znam da nije dobro izgubiti sve živce zbog jedne baglame, posao se može uraditi i sutra, da nije dobro nositi bojler u kojem se nalazi voda. Naučio sam i kako pripremiti žive jaslice, napraviti višeglasje za antifonu, snimati skečeve. Razumijem vrlo dobro da je dovoljno imati nekoliko ljudi da bi nepoznata sredina brzo postala dom. Znam i kako organizirati Sportski susret Frame Hercegovina i kako brzo nabaviti hranu da nitko ne ostane gladan, kako navijati za dvije Frame u isto vrijeme a da nitko ne bude zakinut, kako organizirati Primanja i Obećanja a da framaši svi u isto vrijeme izgovaraju tekst a da ih se čuje i u zadnjoj klupi u crkvi.
Upoznao sam da nekoliko stranaca, ako im pružiš priliku, ubrzo postanu prijatelji i nova obitelj. Naučila me Frama da je za organiziranje hodočašća u Asiz dovoljan samo jedan telefonski poziv na koji se složi još bezbroj dobrih djela, da se 400 kubika drva može u jednom danu ubaciti u podrum i uredno složiti, da je gledanje utakmice najbolje kad si zajedno, da je Pasiju najljepše gledati na zidu u uredu, da je Psalam 142 najbolje snimiti u vrijeme praznika ali slušati svaki dan. Znam i kako otići na seminar čak i kada se kutija sa svim materijalima noć prije seminara raspadne, a tako i mi koji ga organiziramo. Znam i da je jako teško naći kovertu koju zakopaš u zemlju ali i da je lijepo ako na seminaru zaplačeš iako ne želiš, da je najljepše na Podbrdu biti do ponoći i da je to premalo vremena za sve što Nebu želiš reći onda kada si sam. Frama mi je pomogla shvatiti da stvari uvijek mogu biti bolje ali da je dovoljno u datom trenutku dati sve što imaš, čak i kada se nisi pripremio za rad po grupama, bit će dobro. I Boga se nešto pita. Sa framašima sam naučio da je lako organizirati i adventsko druženje sa župljanima, unatoč utakmici, snijegu, kiši i vjetru, da je moguće imati uskrsnu tombolu ispred crkve iako javlja kišu cijeli dan a u glavi ti još uvijek stoji nespakirani kofer za Asiz u koji polaziš to isto popodne.
Ima toga još. Ali ne bi bilo pošteno baš cijelu riznicu srca staviti na papir.
Ovo je tek grebanje po površini što je bilo u zadnje četiri godine. Kad bih išao od svog početka framaškog puta, od davne 2007. do danas, mogu samo priznati da je Frama zbog mene postala sirotinja jer mi je dala toliko toga, a ja sam neznatno vratio.
Što tebi, čitatelju, želim reći u zadnjoj kolumni?
Sve što sam pisao na papiru, Frama je pisala po mom srcu. Trudio sam se čitati i o tome pričati drugima. Tebi. Frama me upoznala s Franjom i Gospodinom. Zbog Frame ispred imena stoji i ona rječica fra koja govori da sam brat i tebi i nekom dalekom bratu u Južnoj Africi.
Puno toga sam izgubio jer sam htio sve dati Frami. Ipak, to sada izgleda kao jedan list u najvećoj šumi na svijetu u odnosu na ono što sam sve primio. A samo Bog zna što me još sve čeka.
Dok prelazim na petu stranicu, odgađam kraj.
Želim da znaš da se isplati riskirati kad je Frama u pitanju. I kontrolni iz biologije, pismenu iz matematike, slušni iz glazbenog. Samo kako bi otišao na seminar, bio na molitvenoj sekciji, pjevao u glazbenoj, stvarao u kreativnoj, likovnoj, Drači, kako god zvali tu sekciju, iznosio klupe subotom ujutro jer treba pripremiti sve za devetnicu u župi.
Tu se događaju susreti, prijateljstva, uspomene, molitve koje život mijenjaju.
Iza sebe ostavljam nekoliko tekstova na koje će se netko možda nekada vratiti. Ne mora nitko nikada. Mogu biti prepušteni i zaboravu. Možda je nekome neka riječ ostala trajno upisana u srce i na neke se retke često vraća. Ako je bilo kome makar jedna riječ nekada pomogla da shvati kako Bog može sve osim odustati od nas, neka sva hvala bude izrečena Njemu, a ne meni.
Ne mogu sve ni zapisati sada jer puno je toga čega sada nisam svjestan. Ono što mogu reći jest da srca punog zahvalnosti za protekle četiri godine svoje mjesto rado prepuštam drugome.
Pomoli se nekad za one koji pišu ove retke. Tako će ti znati bolje pomoći.
P.S.
Draga Framo Hercegovina, hvala Bogu što postojiš i hvala ti na povjerenju i prilici da uzvratim za sve što mi je Bog preko tebe u životu pružio. Oprosti jer sam nekada bio škrt na riječima i/ili nisam ispunio očekivanja. Oprosti što sam se često davao premalo, a tebi je i to bilo dovoljno.
Sada se veselim čitanju drugih i drugačijih redaka koji za potpis neće nositi moje ime i zbog toga će biti još veće bogatstvo.
fra Nikola Jurišić