zahvalnost

Dragi čitatelju,
prije nego što tvoje oči krenu prelaziti retke koji su pred tobom,

želim te upozoriti kako ovo što sada čitaš i u što gledaš, neće uspjeti dočarati ni milijunti dio onoga što se iza ovih i još toliko neizgovorenih, nedorečenih i neiskazanih riječi krije.

Nemoj krivo shvatiti ali
što god osjetio u ovih par minuta neće ni zagrebati površinu onoga što ti želim prenijeti,
neće ti ni jasno pokazati prstom na ono što mislim,
ubosti iglicu dovoljno precizno u kartu mojih misli,
upaliti sve prave prekidače za svjetlo i otvoriti sva prava vrata.
Ono što u meni živi i raste već šest godina,

ne bi moglo stati i biti dovoljno dobro dočarano ni u trilogiji, kronološki poredanim spisima, albumom u galeriji sa par tisuća fotografija, svim ljudima na tom putu a ni u meni samoj.

Ali dopusti mi da,
pa makar i u mojim i u tvojim očima bezuspješno,
pokušam.

Za početak, ja sam Maja.

Prvih devetnaest godina svoga života sam se svaki dan budila uz crkvena zvona, sunce koje probija iza križa na novom zvoniku i zvukove svih onih koji Mu žele doći bliže.

Možda se ne slažeš sa mnom,

ali iskreno vjerujem kako sam odrasla na najljepšem mjestu na svijetu. Na jednom posebnom malom brdu kraj jednog posebnog malog grada. Kraj jedne dugačke rijeke, ispod kule sa čudesnom poviješću i još čudesnijim pogledom.

Kao dijete sam se igrala na livadi za koju nisam imala pojma da ću na njoj, par godina kasnije, voditi neke od najposebnijih razgovora ikad.
Sjedila sam na klupama na kojima sam prolila više suza nego igdje drugo, i sretnih i tužnih. Ali uvijek, uvijek je na kraju bilo više onih sretnih.
Divila sam se zalascima koje bih godinama nakon, toliko puta pri izlazu iz crkve, u žurbi, strahu, odgovornosti, izignorirala.

Uvijek me zanimalo što ima u svim onim prostorijama u samostanu, zašto imamo toliko dvorana, prozora i vrata da bih nakon nekog vremena, bila sposobna po zvuku škripanja i koracima koje čujem, shvatiti koja se od njih otvaraju.

Dok sam još bila dijete (iako se i sada smatram jednim, vjerojatno i većim nego tada),
jedne naizgled sasvim obične subote po prvi put sam ušla u malu prostoriju u crkvenom podrumu,
sa žutim zidovima, prašnjavim staklima na prozorima, glasnim kliznim vratima i natpisom na ulazu: “Ovdje smo Mi, Frama Humac!”
Nisam mogla ni sanjati kako ću jednog dana i ja biti dio Njih, dio Frame. Frame Humac.
I kako će baš taj natpis, ne baš blizu Humca, a ni Njih, bdjeti iznad moje glave dok spavam.

Prve godine se ne sjećam jasno, krivim svoje loše pamćenje. Sjećam se samo male, pomalo čudne i uplašene djevojčice koja ne zna ni kako ni zašto je zapravo tu došla i što tu radi. Sjećam se jedne osobe koja se nesvjesno, ne razmišljajući, mjenja. Sjećam se ljudi starijih od mene, koje do tada nisam poznavala, njihovih osmijeha, zagrljaja, osjećaja radosti koji isijava iz očiju.

U meni još tinja ona iskrica ulaska u srednju školu, tjeskobe, dolaska na susrete s osjećajem srama i nelagode, onih prvih dana u kojima ne znaš što očekivati, kako se ponašati i je li ti stvarno mjesto tu. Puno se toga ne sjećam, ali u jedno sam sigurna. Tamo sam bila, jer sam tamo trebala biti.

U glavi mi prolaze slike prvog čitanja na misi nakon toliko godina i onog zadnjeg puta prije toga dok još nisi mogao dohvatiti mikrofon kako bi ga pravilno namjestio. Još osjetim znoj na rukama od prve molitve krunice pred cijelom crkvom. I sad čujem glasove ohrabrenja ljudi koji su tu i godinama nakon i čine isto.

Sjećam se prvog odlaska od kuće bez obitelji, pa makar i na udaljenost od dvadeset minuta vožnje. Odlaska u Domus Pacis, kuću s dušom, kuću u kojoj sam upoznala ljude koje i godinama nakon zovem cimerima, prijateljima i primjerima. Sjećam se osjećaja blagoslova i onoga: “Čime sam ja ovo zaslužila?” I sad se ponekad sjetim vikenda koji je iz mene izvukao toliko toga za što nisam znala da postoji.

Još jednog, naizgled običnog rujanskog dana, ovaj put petka, kada sam prihvatila dvije službe koje su mi osim svih onih manjih i naizgled manje vrijednih, a toliko snažnih trenutaka, vremenom pokazale što želim biti u životu. Uvele su me u svijet koji mi je jasno dao do znanja da je sreća zapravo sreća samo kada ju djeliš sa drugima, da moje riječi mogu dirnuti nekoga, potaknuti ga na razmišljanje, da je moje vrijeme vrijedno i da nekomu moje malo, može značiti puno.

Odvele su me u starački dom u kojem sam naučila kako je sve u životu prolazno, kako svatko zaslužuje ljubav i razumijevanje i kako kada nešto radiš iz ljubavi, može itekako uroditi plodom. Tih pedesetak baka me naučilo kako si danas tu, a sutra već ne i kako će sve ono što činiš, samo Gore dobiti potpuni smisao.

Vodile su me u sve tri razgovornice, lapidarij, sakristije, korove, na plato ispod zastava i u klaustor. Vodile su me da o vjeri, Franji i životu pričam ljudima godinama mlađima i godinama starijima od mene dok se istovremeno preznojavam, tresem i pokušavam ne izreći još poneku od svojih u potpunosti nerazumljivih fora.

Frama me vodila u skoro sve crkve u Hercegovini, gdje sam vidjela kako dišu i djeluju mladi iz svih dijelova moga kraja. Vodila me do konvikta u Visokom, do Viteza i kuće jedne od najljubaznijih žena koje sam ikad upoznala i za čiji broj još žalim što sam izgubila, do Zagreba, prepune Arene i tisuće svjetiljki uperenih prema Nebu. Vodila me do BKC-a u Sarajevu, do otoka Prvića gdje sam istinski upoznala ljude za koje sam mislila kako ih već godinama znam.

Bila je uz mene i u prvom valu pandemije (a i u ostalih 253648), beskontaktno i online, uz pridržavanje mjera socijalne distance.

Dopratila me tako i do završnog razreda srednje škole i do jednog vikenda.
Vikenda koji je bio simbol novih početaka, ulaska u nepoznato i još jednog skoka u novi svijet.
U tom istom vikendu sam napunila osamnaest i ušla u svijet odraslih (ponavljam, samo na papiru i dokumentima).
U tom vikendu sam po treći put službeno rekla: “Evo me!” u bijeloj dukserici sa posebnim križem na leđima i još jednim ispod vrata.

Taj vikend sam u suzama rekla: “Prihvaćam.”, nemajući pojma što i kako prihvaćam. Bez obzira na strah, tjeskobu, nepoznanicu, osjećaj nedostojnosti, nesposobnosti i šoka prihvatila sam jedan od najvećih blagoslova u životu. Prihvatila sam službu voditeljice formacije svojoj staroj i novoj, mlađoj, braći i sestrama. Uvijek su mi govorili kako na toj službi moram biti odgovorna, moram biti primjer i poticaj. Hvala vam što sam tada napokon spoznala što to znači biti i oprostite mi ako to nisam bila.

Jedne, opet, subote, koja se od prošle razlikuje po tome što je bila sve osim obična,
u istu onu prostoriju u kojoj sam ja pet godina prije sjedila, uplašena, nesvjesna i zaintrigirana ušlo je njih tridesetak.
Ušlo je i vidjelo mene sa identičnim emocijama kao otprije pet godina.

Dok sam se izvana pravila kako sam smirena i sabrana, a do prije dvadeset minuta sam kružila po toj istoj sobici dok su moji vijećnici iza mene gledali i govorili: “Maje, pomalo, smiri se.”
Ušla sam, krenula pričati, vidjela njihove izraze lica i pomislila: “Ovo će biti zanimljiva godina.”
I vjerujte mi, bila je.

Godina neprospavanih noći, suza, sjedenja u dvorani i gledanja u prazno, pretjeranog razmišljanja i kolebanja. I onoga što je sve ovo upravo navedeno, bacilo u zaborav.

Godina smijeha, razgovora, igre, upoznavanja tih istih novih lica i shvaćanja kako je svako od njih pozvano biti tu i kako je svako od njih Božji dar bratstvu.
Godina koja mi se urezala u najdublje predjele srca i stavila malu plavu zastavicu da označi svoj teritorij.

Upoznala me sa ljudima godinama mlađima od mene koje sam ja imala zadatak nešto naučiti, prenijeti im bar mali dio svoje ljubavi prema bratstvu i vjeri.

Nikada neću znati jesam li uspjela ili ne,
ali ono što znam je da su u svakom slučaju oni više toga pokazali i objasnili meni, nego ja njima.
Ispratila me na fakultet, u drugi grad i drugu sredinu, sa najjačim zagrljajima, onim od kojih te zabole rebra.
Sa najvećim nedostajanjima, tužnim pogledima i suzama prolijevanim na litre cijelim putem.
Strahom od napuštanja svoje sigurne luke, “alme mater” i koračanju na nove životne putove.

Kažem ti čitatelju, borim se sa riječima i mislima dok ti ovo pišem pokušavajući ti objasniti ono što osjećam.
No, već odavno sam shvatila kako je sve ono najljepše i najposebnije neprevodivo u riječi.
Ne govorim ti ovo kako bih pričala o sebi, o putu mene kao pojedinca već o samo maloj kapi jednog ogromnog mora.

Ono što ti na kraju želim i osjećam potrebu poručiti je:

Ako već nisi dio bratstva, a razmišljaš o tome,
ne oklijevaj, ne boj se, ne razmišljaj previše.
Ako si već dio ove velike obitelji,
cijeni je, čuvaj i poštuj.

Shvati je kao dar tebi od svih onih koji su je prije tebe njegovali, branili i održavali živom,
i učini ju još ljepšom i snažnijom
za sve one koji dolaze.

Oprosti joj i oprosti sebi ako se ponekad ne budete slagali, razumijeli ili prihvaćali
i ljubavlju joj pokaži kako nećeš odustati od nje,
isto kao što ona nikada nije odustala od tebe.
Daj joj svoje sve i ona će ti vratiti stostruko.
Daj Mu svoje sve i On će ti vratiti i više nego što možeš zamisliti.
Jer i ona i On su upravo,
u punom i pravom smislu tih riječi,

Mir i Dobro!

Marija Kristina Čolak