Naslovna KolumneUmijeće malih koraka Marija Kristina Čolak
Kategorija:

Marija Kristina Čolak

KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

,,Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.”

Zamisli.

Ljubav bez mjere.

Zamisli da možeš reći da nekoga voliš bezuvjetno, iskreno i bez ikakvih očekivanja.

Voliš ljude u svakom trenutku, što god ti učinili i kako god se ponijeli prema tebi.

Šta god ti njima učinila i kako god se ti prema njima ponijela.

Da možeš reći: ,,Neobjašnjivo ih volim!”

Da voliš svu braću.

Ne samo onu koja ti čine dobro.

Ne onu koja te grle kada te vide i raduju se tvojoj pojavi.

Nego i one koji otpuhuju kada te ugledaju i možda ti i ne žele dobro.

Da možeš reći: ,,Svejedno ih bezuvjetno volim!”

Voliš i one u čijoj glavi ne izazivaš radost i na čijem nebu nisi mala, sjajna zvjezdica,

nego onaj tmurni dio za koji ti tata uvijek govori: ,,Od tamo će kiša.”

One koji te ne primjećuju, ne traže i nisi im baš drag.

Da možeš reći: ,,Volim što me ne volite!”

I one koje ti ne vidiš.

Ne želiš im prići, pitati ih kako su i što ima kod njih.

Saznati više o njima i biti im prijatelj.

Ne želiš ući u njihovo srce i glave i pročačkati što sve tu ima.

Da možeš reći: ,,Želim vas voljeti!”

Ljude koje si pogrešno procjenio,

osudio na prvu i obilježio crvenim znakom stop.

Stvorio sliku o njima, ne dopustivši im da ti svoju projekciju prikažu sami,

bez ičijih komentara i pomoći.

Bez ikakvih predrasuda i vizija.

Da možeš reći: ,,Dopuštam srcu da vas zavoli.”

Da jednostavno voliš.

Da budeš raširene ruke nakon lošeg dana,

osmijeh nečijim suzama,

svijetlo na kraju tunela

i ruka nakon pada.

Da možeš reći: ,,Volim bez mjere!”

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

I kamenčić i stijena

Nisam nikada razmišljala o najdražima, manje dragima i neshvatljivim likovima iz Biblije, niti sam kojeg osuđivala, čudila mu se i uporno ga pokušavala shvatiti jer sam smatrala kako mi Biblijom nije dovoljno razjašnjen. Svima sam se jednako divila, jednako ih poštivala i razmišljala o tome kako bi lijepo bilo, da bar i jednim malim dijelom svoga bića, mogu biti kao oni.
Ničiji postupci mi nisu bili toliko neobični da bi mi se trajno urezali u misli.
Osim jednoga.
Petra.
Onoga istoga od njih dvanaest koji su uvijek slijedili Isusa,
onoga koji je lutao sam, bježao, trpio zbog svoje tvrdoglavosti,
Onoga koji je bio i tih, a ujedno i tako glasan. Isprva neuočljiv, ali pokatkada i napadan.
Nekada glas razuma, a nekada sve ono razumu suprotno.
Uvijek sam se pitala, kako Ga je mogao zanijekati, kako je nakon svega što je Isus učinio mogao to učiniti, kako je uopće dopustio da te riječi izađu iz njegovih usta? Zašto se bojao hoda po vodi, zašto je bježao, paničario i htio natrag na lađu kada je Isus bio pored njega?
Zašto je donosio odluke koje nitko nije shvaćao, zbog kojih je znao ispasti sebičan, slab i nevjeran?
Dugo vremena je trebalo da shvatim
kako je sve to iz jednog vrlo jednostavnog razloga:
Jer je bio čovjek.
Isti kao i svi mi.
Isti kao i svi Njegovi apostoli.
Sa sigurnošću znam kako bih ja s te lađe odbijala i sići.
U strahu i panici bih rekla vjerojatno i gore stvari.
U trenutku bih toliko puta krivo prosudila, ignorirala činjenice i trčala pred rudo.
Ponekad, isto kao Petar.
Godine i godine su prošle dok je od malog kamena koji je Petar bio,
nastala ona Stijena koju je Isus postavio za temelj svoje Crkve.
Petar se sve vrijeme kotrljao skupljajući sve dijelove koji su mu potrebni da postane dovoljno snažan da bi sve to držao na svojim leđima.
Kroz sve padove i podizanja,
patnje i radosti je išao dalje.
I Petar je uspio.
Uspio je jer nije odustao.
Nakon onog razgovora u kojem Ga je zanijekao, nikada više nije posumnjao u Njegovu ljubav i Njegov plan za sebe.
Zato ga Isus i postavi stupom vjere,
kao primjer i onoga u čiji lik uvijek možemo pogledati i sjetiti se kako u planu našega Gospodina,
riječ “nemoguće” ne postoji.

 

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

ZAR TI DA MENI PEREŠ NOGE?

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” (Iv 13,6-8)

Naš Spasitelj nekome pere noge.

Bogočovjek. Alfa i Omega. Početak i svršetak.

On, koji je umro za naše grijehe, kleknu na koljena i opra svojim učenicima noge.

Očisti ih.

Izbavi ih iz blatne lokve grijeha i zaspe morem svoje ljubavi.

Ukloni od njih sve ono suvišno, iskvareno i darova im novi život.

Život malo drugačiji od dotadašnjeg.

Život koji će od njih tražiti da ga spoznaju u ljudima oko njih, mjestima, pa čak i onim naizgled neznatnim trenucima.

Doći će im u kišnom ponedjeljku, osobama koje im nisu drage, datumima koji za njih nose samo loše uspomene.

Odjeknut će Njegov glas: “Ljubljeni, prepoznaješ li me?”

Doći će pred njih kao pred Magdalenu riječima: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?”, dok će ona i ne znajući da gleda u Njega, pitati tog “nepoznatog gospodina” da vrati Isusa ako ga je uzeo.

Čovječe, koliko si puta tražio Krista dok je On stajao iza tvojih leđa i držao te za ramena govoreći ti da se zaustaviš?

Sprječavao tvoje posrtanje.

Okrenuo te prema suncu.

Zaklonio te od oluje.

Vidiš li onu dubinu Njegove ljubavi u osmijehu djeteta,

zagrljaju osobe koju nisi dugo vidio,

dobronamjernoj kritici osoba kojima je stalo do tebe?

Osjetiš li Ga kako te s ljubavlju gleda dok postupaš krivo,

čuješ li Njegov plač u krugu psovke i klevetanja,

dodiruje li te Njegova veličina dok očajavaš nad svojom sudbinom?

Tomu su prozvali nevjernikom.

Magdalena je bila zbunjena.

Petar nije razumio.

Tvoj apostol kojeg si izabrao,

ona neznatna žena kojoj si vratio vjeru u život i izveo ju na pravi put,

Tvoj Petar, Tvoja Stijena, Tvoja Crkva. Temelj kojeg je pored Tvoje snage preplašio vjetar.

Poslanik koji te je iz straha zanijekao.

Učenik koji je nakon što si mu oprao noge, tražio isto za ruke i glavu.

Petar nije razumio.

Ni mi, Tvoja djeca koju si stvorio i urezao u svoju kožu, ne razumijemo.

Slabi smo i grešni.

Volja nam je poput kule od pijeska, koju prvi val razočaranja potopi.

A Ti,

Ti si nam dao sve što si imao.

Mnogo više od onoga što smo zaslužili.

Mi smo bili Tvoj križ, Tvoj bičevanje i Tvoja Golgota.

I sada smo.

Ne usudim se tražiti ni djelić Tvoje muke, onoga što si Ti morao proći za nas.

Zato Te molim da u sebi pronađem hrabrost i snagu da se nosim sa svojom.

U svemu što mi se događa želim tražiti Tebe.

Biti s Tobom.

Vidjeti Tvoje blago lice kako me gleda dok hodim bez tuge, straha i očajavanja,

noseći svoj križ,

svoju žrtvu i

svoje spasenje.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Kamo ja odlazim, znate put

“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.”

 

Uvijek sam se pitala, hoćeš li mi pripraviti mjesto?

Hoće li biti gužva na ulazu?

Ako bude red, i ako budem u njemu, hoćemo li držati razmak ili ćemo se gurati s ciljem zauzimanja najbolje pozicije?

Nagrnuti na vrata čim ih čujemo kako se otvaraju,

ili suprotno,

pasti na koljena kada nas svjetlo zaslijepi?

Tko će biti na vratima?

Postoji priča kako nas tamo dočekaju oni koje najviše volimo,

koje nismo zaboravili i

vječno ostaju sa nama,

i zapitam se: “Tko bi mene dočekao?”

Ako dođem tamo, hoću li možda vidjeti Franju i Majku Tereziju kako čine sve ono čime su me životom oduševljavali?

Ja sam samo mali čovjek.

Duša koja traži svoje poslanje i želi hoditi tvojim putem.

Oprosti mi ako se uznosim, pomišljajući da bih jednoga dana mogla gledati tvoje lice,

ono koje si ostavio poniznoj Veroniki na rupcu,

a meni toliko puta poslao, u mojoj braći.

Dok mi u glavi odzvanja ova izjava:”Kad odem i pripravim vam mjesto…”, pomislim:

Slugo Božji,

koji nekada ne vidiš ni početka ni kraja,

ni cilja ni staze,

ni smisla ni nade,

On ti čuva mjesto.

Sjeti se osjećaja kad si bio dijete i prijatelji su ti čuvali mjesto,

kako si velik bio.

Koliko si ljubavi osjećao u toj gesti da netko želi tvoju prisutnost uz sebe.

Baš tvoju.

Kada gledaš velike dodjele nagrada, svečanosti i slavlja,

i vidiš kako na svakoj od onih veličanstvenih, posebnih i cjenjenih stolica piše ime neke slavne osobe za koju je unaprijed određeno da bi baš tu trebala sjediti.

Zamisli, Svevišnji gore na nebeskim prostranstvima, čuva “stolicu” za tebe.

On, kao što u Vjerovanju izričemo “Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga” misli kako bi tu trebao biti, baš ti, baš ja.

Hoćemo li se odazvati pozivu?

Skočiti u vagon vjere,

ili trčati za vlakom, jer nemamo vremena čekati idući.

Ustati se ujutro i reći si: “Ovaj dan mi je dar, kao i sve što ću u njemu doživjeti. Počinjem se tako i odnositi prema njemu.”

Zagrliti bližnjega, pokazati mu da nije sam i viknuti ono predivno obraćanje iz Poslanica: “Ljubljeni!”

Ako već znam put, ako mi je sve ostavljeno i pruženo poput kiše Božje milosti,

hoću li, bar iz zahvalnosti prema Njemu,

pokušati slijediti taj put,

kako bi jednog dana,

bio dostojan mjesta koje mi je moj Stvoritelj sačuvao.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Našoj djeci na njihov dan

Moji prijatelji dobro znaju kako nijedna šetnja sa mnom neće proći bez upiranja prstom u dječicu i izjave: “VIDII BEEBE!” Nijedan odlazak u kafić sa mnom neće proći bez mog isključivanja na par minuta dok mašem djetetu koje me pogledalo sa  susjednog stola. Misa u kojoj mi misli ne odlutaju ako vidim kako se dječica upoznavaju u predvorju crkve, još se nije dogodila.

Oduvijek sam se zaštitnički ponašala prema ljudima oko sebe, a posebno mlađima. Kao dijete na igralištu nisam podnosila kada bi netko zadirkivao nekoga “slabijeg” od sebe. U osnovnoj školi sam se koliko god to nisam htjela i koliko god mi je neugodno to bilo, suprostavljala nasilnicima, iako nisam znala kako.

Par godina nakon, Bog mi je poslao moje nećake s kojima iz prve ruke shvaćam kako zapravo djeca funkcioniraju. Često pomislim kako su im srca veća od njih samih. Djeca su u mojim očima ideal iskrenosti, blagosti i neiskvarenosti. Male glinene mase koje su spremne da se uz pomoć nečije ruke oblikuju ka svojim namjenama.

Jedan poznati američki autor je u svojoj knjizi o međuljudskim odnosima opisanim sociološkim pristupom velikim slovima upitao: “TKO NAM KVARI DJECU?”

Prvo što sam osjetila čitajući to je bila tuga. Odmah nakon toga sam se upitala: “Kvarim li ja djecu?” Braćo i sestre, rekli bi naši svećenici, kvarimo li djecu? Svoju, susjedovu ili možda nama stranu?

Gledajući svoju generaciju, ona je jedna od onih prijelaznih. Generacija koja je ujutro na radiju slušala sve od Prljavaca do Eminema, na HRT-u gledala reportaže o ulicama gradova koji se oporavljaju od rata, a na Novoj TV pratila sve od Ninja ratnika do Naše male klinike. Na seoskim igralištima neka od djece su se igrala graničara, dok su druga u svojim toplim sobicama otkrivala čari Facebook Igara na par kilograma teškim kompjuterima. Jedan taksist mi je jednom prilikom rekao kako sve ove promjene nisu donijele ništa dobroga. Kako nas sve to KVARI.

Moj svijet, za razliku od Kulenovićevog i od spomenutog taksista, nije crno bijeli.

Sama nisam roditelj i ne znam kako je biti jedan, ali vjerujem kako to nije nimalo jednostavan poziv. Također, vjerujem kako je iznimno blagoslovljen. Novinar Siniša Glavašević je u svojoj poznatoj izreci rekao kako djecu trebamo učiti kako njihove ruke ne smiju prljati ničija djetinjstva. Mislim kako se svi mi moramo zapitati, prljamo li mi ičija djetinjstva? Naša poznata hercegovačka poslovica kaže kako sve polazi iz kuće. Nažalost, ne slažem se s njom. Ne polazi samo iz kuće. Polazi iz svijeta. Polazi iz nas samih. Na ovoj velikoj rotirajućoj kugli na koju nas je Bog poslao, svi smo, koliko god toga nesvjesni bili, u međudjelovanju. Svi ovisimo o sebi ali i o drugima. I sve ono što činimo, ostavlja vječni trag. Posudili smo ovu zemlju od naših prethodnika. Čuvamo ovu zemlju za naše nasljednike. Pokušajmo je zajedno, koliko god to nekada teško bilo, učiniti svjetlijim mjestom.

Danas, na njihov dan, želim djeci poslati jednu poruku.

Odmah na početku da vas upozorim, ne volim obećavat’, a nažalost, ni ne mogu vam obećati puno. Ali obećavam kako ovo što vam govorim, dolazi iz ljubavi prema vama. Vremena se mijenjaju, putovi su čudni, nepredvidivi i mnogobrojni, kažu da je u svijetu trenutno kaos, ne znam, ako ćete iskreno, tko traži nemir, naći će ga, tko živi ljubav, ovo prije navedeno mu neće stvarati problem. Možda zvučim hladno, nisam takva, obećajem. Doduše, prije nego porastete, moram vas upozoriti na nekoliko stvari. Čudno je ovo mjesto, lijepo ali neobično. Vjerujem da su čudno i čudesno usko povezani pojmovi, iako se većina filologa i psihologa vjerojatno ne bi složila sa mnom. I da, stvar je u tome da vi birate kojim ćete ga pojmom opisivati. Čud(es)no?

Zapamtite, riječi ne pričaju, riječi opisuju. Ljudi žive i o ljudima se priča. No vjerujte mi, sve to je manje važno. Djela su ono što govori, bolje reći, vrišti. Ne vjerujem baš da su oči ogledalo duše, ali ako im dodaš osmijeh i način na koji gledaju, puno toga će se vrlo brzo ogledati.

Moja mama, ne bi bila baš sretna kad bi čula da vam ovo govorim, ali uvijek tjerajte po svome, pa kako god bilo. Ne zove se bez razloga vašim. Jedna spisateljica je rekla kako svatko od nas svoje životne luke bira sam, a u toj misli se vodite onom Balaševićevom kako bedem stvarno nije ništa drugo, već, široki zid.

Otvorite srca za nova iskustva, nove ljude i nove spoznaje. Učiti nije uvijek lako, razumijem, vjerujte mi. Ali je plodonosno. Ono što iz dana u dan budete shvaćali i odlučite prihvatiti, oblikovat će vas i stvarati vaš karakter.

Ovo vjerojatno nije baš promišljeno, no svugdje uvijek idite prvo srcem, pa onda glavom. Glava je dobar vodič, odmjeren i pouzdan, ali po mom mišljenju, često i previše oprezan. Više ćete žaliti za stvarima koje ne uradite, nego za onima za koje se ispostavi da su urađene neispravno.

Snove i maštanja pažljivo pakirajte i još pažljivije otvarajte. Oni su ono po čemu ste posebni i što vam nitko ne može otrgnuti. Živite svoje živote i svoje realnosti.

Ne govorim vam da će biti lako. Neće. I sama još uvijek odrastam i otkrivam svijet oko sebe. Na vašem putu ćete naići na razočaranja, iznenadne promjene, neprežaljene gubitke i bezizlazne situacije. Ne klonite duhom, i Biblija vam govori. Tek u mraku ćete vidjeti tko koliko sjaji.

Kada postane teško, otrčite ka svome izvoru i zagledani u odsjaj vode prisjetite se zašto ste započeli.

Slušajte ljude koji vam žele dobro. Ali ne previše. Vaš put je vaš put. I sve prečice i sve zaobilaznice kojima krenete, jednako su vrijedne. Bilo da tim putovima radosno trčkarate ili ih umorno prokopavate vašim još malim i slabim ručicama, svaki od njih će nositi svoj cilj. Koliko god on daleko i nedostižno izgledao.

Kao što je Hitrec za Smogovce rekao: “Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.”

Tako i vi, maleni naši, vi ste naš zalog za budućnost.

Što god bilo, ne dopustite svijetu da vam izbriše sjaj iz očiju i ugasi vatre koje gore u vašim srcima.

I sam Krist je rekao: “Pustite malene k meni, njihovo je Kraljevstvo nebesko.”

I nebesko i ovozemaljsko, sve je vaše.

Živite ljubav i radost.

Sve ostalo je manje bitno.

Sretan vam vaš dan!

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Put ka shvaćanju i prihvaćanju (čovjeka)

Profesorica na fakultetu koja nam je vodila javnozdravstvene predmete, učila nas o društvenim i povijesnim aspektima naše buduće profesije i našem budućem položaju u jednom velikom i kompliciranom sustavu nazvanom “Zdravstvo” nam je uvijek govorila kako smo izabrali poziv u kojemu ćemo svakodnevno proživljavati ringišpile raznih emocija. Govorila je kako ćemo se u jednom trenutku osjećati voljeno, sposobno i dostojno onoga što činimo. Već u idućemu, bit ćemo isfrustrirani, isprozivani i izvikani sa svih strana. Kada ljudima naši postupci budu odgovarali, oni će nas poštovati. Kada nas ne budu shvaćali, konstantno će nas pljuvati. Živjet ćemo od dana do dana, a neke od tih dana ćemo se osjećati kako više preživljavamo. Radovat ćemo se iz dana u dan, a ponekad ćemo se čak osjećati kao da ne možemo biti ispunjeniji nego što jesmo. Profesorica nam je naglasila kako jedino što će u svim tim vrtlozima promjene uvijek ostajati, smo upravo mi. Jedina konstanta, jedino sidro i jedini naš zalog.

Nekoliko tjedana nakon nje, profesorica iz biofizike nam je govorila kako bi shvatili svijet i njegovo funkcioniranje, moramo zamisliti čovjeka kao čvrsto tijelo. Po definiciji, čvrsto tijelo je idealno tijelo, u kojem je međusobni položaj čestica stalan (konstantan), tako da se oblik ne može promijeniti, a da pritom ne dođe do razaranja ili destrukcije. Stalan??? Ne može promijeniti??? Bez destrukcije??? I sama profesorica je rekla kako to uzimamo zdravo za gotovo, i da ni njoj to nema smisla. Smatra kako to bezuvjetno prihvaćamo zato što nikada nismo dublje razmišljali o tome.

Vjera, humački fratri i svi oni koji su me odgajali uvijek su mi govorili kako je čovjek osnovna svrha čovječanstva, Božje obećanje kako će uvijek biti prisutan u ovozemaljskom svijetu, njegova najveća uzdanica, ali i njegova najveća bol.

Kada u svojoj glavi pokušam sklopiti sva ova razmišljanja, kao što me i Frama naučila, da je uvijek dobro sagledati sva mišljenja i pokušati ih uravnotežiti koliko god to bilo moguće, shvatim kako su donekle, svi oni u pravu.

Ne mislim kako smo svi konstantni. Ja sigurno nisam. Cijelo odrastanje su mi govorili da sam vitrena. Vitrenost je hercegovački pojam brzopletosti i rastresenosti. I iskreno, slažem se sa svima koji su me tako okarakterizirali.

Slažem se da smo svi svoje sidro. Tek kada sam popustila životu da barem desetpostotno odrastem, shvatila sam kako na kraju, kad noćima legnemo i pokušavamo usnuti, ipak ostajemo prepušteni sami sebi i Onome gore kojega insomničari poput mene tada ponajviše puta zazivaju.

Sa prof., dr. med. i svim ostalim referencama koje ta izuzetno draga gospođa nosi, se zapravo ponajviše slažem kako je riječ zalog zapravo pravi opis onoga što mi jesmo i što trebamo biti. Njegov zalog. Naš zalog. Zalog svih onih koje sretnemo na ovoj vožnji ringišpilom zvanim život.

Mislim kako je istina to što čovjeka, svijet i njihove povezanosti možemo shvatiti jedino ako ih stavimo u određeni kalup, sistematiziran i sa jasno definiranim parametrima. Također mislim kako ono što o čovjeku na taj način shvatimo je vjerojatno od svih ovih mišljenja, najudaljenije onomu što on stvarno je.

Uvijek kada razmišljam o sebi, o svom osobnom rastu i svojim postupcima, sjetim se Pavlovih riječi iz poslanice Galaćanima: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.”

Danas, sutra i sve dane koji nakon toga slijede, odlučujem malo više slušati Pavla.

Želim se više raspeti za ono što volim i one koje volim.

Ne želim sebi dopustiti skretanja s puta kojim hodim i bježanja od ljubavi koja mi je pružena. Nastojim trčati ka rješavanju svojih problema, a ne rukom prekrivati oči od njih.

Upravo sad je to vrijeme.

Za ostati sidro i postati zalog.

Ne biti konstanta. Konstante su ustaljene i dosadne.

Biti čvrsta, ali nikada u potpunosti. Upravo ono što nas pokreće nas čini onime što jesmo.

Biti uzdanica i pronaći svoji svrhu.

I koliko god to bilo moguće, ne biti bol.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolaksliderUmijeće malih koraka

Ovdje smo mi, Frama

 

Dragi čitatelju,
prije nego što tvoje oči krenu prelaziti retke koji su pred tobom,

želim te upozoriti kako ovo što sada čitaš i u što gledaš, neće uspjeti dočarati ni milijunti dio onoga što se iza ovih i još toliko neizgovorenih, nedorečenih i neiskazanih riječi krije.

Nemoj krivo shvatiti ali
što god osjetio u ovih par minuta neće ni zagrebati površinu onoga što ti želim prenijeti,
neće ti ni jasno pokazati prstom na ono što mislim,
ubosti iglicu dovoljno precizno u kartu mojih misli,
upaliti sve prave prekidače za svjetlo i otvoriti sva prava vrata.
Ono što u meni živi i raste već šest godina,

ne bi moglo stati i biti dovoljno dobro dočarano ni u trilogiji, kronološki poredanim spisima, albumom u galeriji sa par tisuća fotografija, svim ljudima na tom putu a ni u meni samoj.

Ali dopusti mi da,
pa makar i u mojim i u tvojim očima bezuspješno,
pokušam.

Za početak, ja sam Maja.

Prvih devetnaest godina svoga života sam se svaki dan budila uz crkvena zvona, sunce koje probija iza križa na novom zvoniku i zvukove svih onih koji Mu žele doći bliže.

Možda se ne slažeš sa mnom,

ali iskreno vjerujem kako sam odrasla na najljepšem mjestu na svijetu. Na jednom posebnom malom brdu kraj jednog posebnog malog grada. Kraj jedne dugačke rijeke, ispod kule sa čudesnom poviješću i još čudesnijim pogledom.

Kao dijete sam se igrala na livadi za koju nisam imala pojma da ću na njoj, par godina kasnije, voditi neke od najposebnijih razgovora ikad.
Sjedila sam na klupama na kojima sam prolila više suza nego igdje drugo, i sretnih i tužnih. Ali uvijek, uvijek je na kraju bilo više onih sretnih.
Divila sam se zalascima koje bih godinama nakon, toliko puta pri izlazu iz crkve, u žurbi, strahu, odgovornosti, izignorirala.

Uvijek me zanimalo što ima u svim onim prostorijama u samostanu, zašto imamo toliko dvorana, prozora i vrata da bih nakon nekog vremena, bila sposobna po zvuku škripanja i koracima koje čujem, shvatiti koja se od njih otvaraju.

Dok sam još bila dijete (iako se i sada smatram jednim, vjerojatno i većim nego tada),
jedne naizgled sasvim obične subote po prvi put sam ušla u malu prostoriju u crkvenom podrumu,
sa žutim zidovima, prašnjavim staklima na prozorima, glasnim kliznim vratima i natpisom na ulazu: “Ovdje smo Mi, Frama Humac!”
Nisam mogla ni sanjati kako ću jednog dana i ja biti dio Njih, dio Frame. Frame Humac.
I kako će baš taj natpis, ne baš blizu Humca, a ni Njih, bdjeti iznad moje glave dok spavam.

Prve godine se ne sjećam jasno, krivim svoje loše pamćenje. Sjećam se samo male, pomalo čudne i uplašene djevojčice koja ne zna ni kako ni zašto je zapravo tu došla i što tu radi. Sjećam se jedne osobe koja se nesvjesno, ne razmišljajući, mjenja. Sjećam se ljudi starijih od mene, koje do tada nisam poznavala, njihovih osmijeha, zagrljaja, osjećaja radosti koji isijava iz očiju.

U meni još tinja ona iskrica ulaska u srednju školu, tjeskobe, dolaska na susrete s osjećajem srama i nelagode, onih prvih dana u kojima ne znaš što očekivati, kako se ponašati i je li ti stvarno mjesto tu. Puno se toga ne sjećam, ali u jedno sam sigurna. Tamo sam bila, jer sam tamo trebala biti.

U glavi mi prolaze slike prvog čitanja na misi nakon toliko godina i onog zadnjeg puta prije toga dok još nisi mogao dohvatiti mikrofon kako bi ga pravilno namjestio. Još osjetim znoj na rukama od prve molitve krunice pred cijelom crkvom. I sad čujem glasove ohrabrenja ljudi koji su tu i godinama nakon i čine isto.

Sjećam se prvog odlaska od kuće bez obitelji, pa makar i na udaljenost od dvadeset minuta vožnje. Odlaska u Domus Pacis, kuću s dušom, kuću u kojoj sam upoznala ljude koje i godinama nakon zovem cimerima, prijateljima i primjerima. Sjećam se osjećaja blagoslova i onoga: “Čime sam ja ovo zaslužila?” I sad se ponekad sjetim vikenda koji je iz mene izvukao toliko toga za što nisam znala da postoji.

Još jednog, naizgled običnog rujanskog dana, ovaj put petka, kada sam prihvatila dvije službe koje su mi osim svih onih manjih i naizgled manje vrijednih, a toliko snažnih trenutaka, vremenom pokazale što želim biti u životu. Uvele su me u svijet koji mi je jasno dao do znanja da je sreća zapravo sreća samo kada ju djeliš sa drugima, da moje riječi mogu dirnuti nekoga, potaknuti ga na razmišljanje, da je moje vrijeme vrijedno i da nekomu moje malo, može značiti puno.

Odvele su me u starački dom u kojem sam naučila kako je sve u životu prolazno, kako svatko zaslužuje ljubav i razumijevanje i kako kada nešto radiš iz ljubavi, može itekako uroditi plodom. Tih pedesetak baka me naučilo kako si danas tu, a sutra već ne i kako će sve ono što činiš, samo Gore dobiti potpuni smisao.

Vodile su me u sve tri razgovornice, lapidarij, sakristije, korove, na plato ispod zastava i u klaustor. Vodile su me da o vjeri, Franji i životu pričam ljudima godinama mlađima i godinama starijima od mene dok se istovremeno preznojavam, tresem i pokušavam ne izreći još poneku od svojih u potpunosti nerazumljivih fora.

Frama me vodila u skoro sve crkve u Hercegovini, gdje sam vidjela kako dišu i djeluju mladi iz svih dijelova moga kraja. Vodila me do konvikta u Visokom, do Viteza i kuće jedne od najljubaznijih žena koje sam ikad upoznala i za čiji broj još žalim što sam izgubila, do Zagreba, prepune Arene i tisuće svjetiljki uperenih prema Nebu. Vodila me do BKC-a u Sarajevu, do otoka Prvića gdje sam istinski upoznala ljude za koje sam mislila kako ih već godinama znam.

Bila je uz mene i u prvom valu pandemije (a i u ostalih 253648), beskontaktno i online, uz pridržavanje mjera socijalne distance.

Dopratila me tako i do završnog razreda srednje škole i do jednog vikenda.
Vikenda koji je bio simbol novih početaka, ulaska u nepoznato i još jednog skoka u novi svijet.
U tom istom vikendu sam napunila osamnaest i ušla u svijet odraslih (ponavljam, samo na papiru i dokumentima).
U tom vikendu sam po treći put službeno rekla: “Evo me!” u bijeloj dukserici sa posebnim križem na leđima i još jednim ispod vrata.

Taj vikend sam u suzama rekla: “Prihvaćam.”, nemajući pojma što i kako prihvaćam. Bez obzira na strah, tjeskobu, nepoznanicu, osjećaj nedostojnosti, nesposobnosti i šoka prihvatila sam jedan od najvećih blagoslova u životu. Prihvatila sam službu voditeljice formacije svojoj staroj i novoj, mlađoj, braći i sestrama. Uvijek su mi govorili kako na toj službi moram biti odgovorna, moram biti primjer i poticaj. Hvala vam što sam tada napokon spoznala što to znači biti i oprostite mi ako to nisam bila.

Jedne, opet, subote, koja se od prošle razlikuje po tome što je bila sve osim obična,
u istu onu prostoriju u kojoj sam ja pet godina prije sjedila, uplašena, nesvjesna i zaintrigirana ušlo je njih tridesetak.
Ušlo je i vidjelo mene sa identičnim emocijama kao otprije pet godina.

Dok sam se izvana pravila kako sam smirena i sabrana, a do prije dvadeset minuta sam kružila po toj istoj sobici dok su moji vijećnici iza mene gledali i govorili: “Maje, pomalo, smiri se.”
Ušla sam, krenula pričati, vidjela njihove izraze lica i pomislila: “Ovo će biti zanimljiva godina.”
I vjerujte mi, bila je.

Godina neprospavanih noći, suza, sjedenja u dvorani i gledanja u prazno, pretjeranog razmišljanja i kolebanja. I onoga što je sve ovo upravo navedeno, bacilo u zaborav.

Godina smijeha, razgovora, igre, upoznavanja tih istih novih lica i shvaćanja kako je svako od njih pozvano biti tu i kako je svako od njih Božji dar bratstvu.
Godina koja mi se urezala u najdublje predjele srca i stavila malu plavu zastavicu da označi svoj teritorij.

Upoznala me sa ljudima godinama mlađima od mene koje sam ja imala zadatak nešto naučiti, prenijeti im bar mali dio svoje ljubavi prema bratstvu i vjeri.

Nikada neću znati jesam li uspjela ili ne,
ali ono što znam je da su u svakom slučaju oni više toga pokazali i objasnili meni, nego ja njima.
Ispratila me na fakultet, u drugi grad i drugu sredinu, sa najjačim zagrljajima, onim od kojih te zabole rebra.
Sa najvećim nedostajanjima, tužnim pogledima i suzama prolijevanim na litre cijelim putem.
Strahom od napuštanja svoje sigurne luke, “alme mater” i koračanju na nove životne putove.

Kažem ti čitatelju, borim se sa riječima i mislima dok ti ovo pišem pokušavajući ti objasniti ono što osjećam.
No, već odavno sam shvatila kako je sve ono najljepše i najposebnije neprevodivo u riječi.
Ne govorim ti ovo kako bih pričala o sebi, o putu mene kao pojedinca već o samo maloj kapi jednog ogromnog mora.

Ono što ti na kraju želim i osjećam potrebu poručiti je:

Ako već nisi dio bratstva, a razmišljaš o tome,
ne oklijevaj, ne boj se, ne razmišljaj previše.
Ako si već dio ove velike obitelji,
cijeni je, čuvaj i poštuj.

Shvati je kao dar tebi od svih onih koji su je prije tebe njegovali, branili i održavali živom,
i učini ju još ljepšom i snažnijom
za sve one koji dolaze.

Oprosti joj i oprosti sebi ako se ponekad ne budete slagali, razumijeli ili prihvaćali
i ljubavlju joj pokaži kako nećeš odustati od nje,
isto kao što ona nikada nije odustala od tebe.
Daj joj svoje sve i ona će ti vratiti stostruko.
Daj Mu svoje sve i On će ti vratiti i više nego što možeš zamisliti.
Jer i ona i On su upravo,
u punom i pravom smislu tih riječi,

Mir i Dobro!

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Četrdeset

Na Google Kartama jasno piše,

od Izraela do Palestine,

dva dana hoda.

Izraelcima je trebalo četdreset godina.

Č-e-t-r-d-e-s-e-t.

Četrdeset godina iščekivanja, straha, čežnje.

Iako su znali da ih On prati i čuva,

iako im je davao znakove mira i sigurnosti,

u njima je svejedno tinjao plamen tjeskobe i zabrinutosti.

Četrdeset godina je trebalo da sve ono ogorčeno od čekanja, ljutnje i prošlosti,

ono nevjerno u budućnost, u bolje i svjetlije sutra, nove početke, ali i nove padove,

zarobljeno u sadašnjosti, u pustinji svojih negativnih misli i svoje nepovjerljivosti,

četrdeset godina da sve to nepovratno nestane i izgubi se u toj istoj pustinji.

Novi ljudi, i tijelom i duhom, samo novi ljudi, su nastavili dalje.

Samo su oni spremni, čisti, hrabri, vjerni Bogu i puni strahopoštovanja bili dostojni izići iz pustinje svojih života i napojiti se na izvorima Obećane zemlje.

Ni sam Mojsije nije ušao.

Dovede ga Bog do zemlje moapske, i reče mu: “Gledaj. Ali nikada nećeš ući.”

Četrdeset.

Uvijek taj simbolični broj četrdeset.

U ovih četrdeset dana ostavimo i mi iza sebe sve ono što nas koči da idemo dalje.

Sve ono bez čega želimo nastaviti.

Okrenimo se novim putovima vjere i spremno zakoračimo u sve što nas čeka.

Odvažno hodimo dalje, bez gledanja unatrag, bez vraćanja filma na ono što trebamo zaboraviti.

Dopustimo sebi da u ovoj korizmi osjetimo njihovu pustinju, njihov neobični znak spasenja i toga kako je lijepo pustiti sve ono što nam nije potrebno i sve ono što nije dobro za nas.

U ovim neshvatljivim i burnim vremenima, upalimo njegovo svjetlo u nama kako bi svoje mogli pojačati na najjače i tako istinski živjeti ono u što vjerujemo.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Nemam pravo

Neće biti lako.

Nitko nije rekao da hoće.

Neće uvijek biti mirno.

Nitko nije rekao da hoće.

Neće baš često biti blagostanje, radost i zadovoljstvo.

Nitko nije rekao da hoće.

On je ubijen.

A živi.

Bičevan je, raspet, popljuvan.

Progonjen, tjeran, izvrijeđan.

Zatočen, ismijan, uhvaćen kad je bio najranjiviji.

I povrh svega toga, On živi.

Kad bi sva ta bol bila nepoznanica,

kad bi sva ta muka, sve te suze i sva ta krv bila neprolivena,

ništa nakon toga ne bi imalo smisla.

Nijedna naša suza i nijedan naš očaj ne bi bio prolazan.

On je Božji sin. Sin Onoga koji je odlučio da će baš preko njega otkupiti svijet.

Izbrisati naše grijehe, premjestiti ih u onu Recycle bin datoteku na računalu, odvući je u kut radne površine da ne bude prvo što vidimo kada se zaslon upali.

Poslao je svoje dijete kao žrtveno janje za sve ono što je krivo sa zemaljskim svijetom. Istom onom svijetu koji je htio prvi baciti kamen, bacao sjeme u trnje i pohlepno grabio hranu u pustinji. Došao je među svoje, njegovi ga nisu prihvatili.

Ni u kojem trenutku, do same smrti na križu, do one tako snažne a ujedno i bolne rečenice, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, nije pomislio na odustajanje.

Uvijek se sjetim svog djetinjstva i kako sam mamu nagovarala na ugovaranje termina u liječnika jer mi je bilo neugodno i nisam znala što reći. Uvijek se sjetim kako mi sestra odabire mjesto za sjedenje u crkvi jer sam ja neodlučna. Sjetim se tjeskobe prije upoznavanja novih ljudi, zaboravljanja njihovih imena kako ne bih zaboravila svoje.

I prvo na što pomislim je:

“Kako si uspio? Kako si izdržao da ne zakukaš, ne požališ se, ne moliš Oca da te vrati, da ne želiš to, da ne vidiš smisao?”

Ne želim Te tražiti za toliku snagu. Ne bih je mogla izdržati. Ali ako možeš, pošalji mi bar plamen te odlučnosti, borbenosti i želje da uvijek tinja u meni kao podsjetnik da mogu i da trebam.

Nešto što me uvijek pratilo i od čega sam uvijek strahovala je upravo ta nezahvalnost. Ta zona ugode o kojoj ne razmišljam i za koju se ponašam kao da mi ne znači ništa i za koju tek kad je izgubim shvatim koliko je vrijedna.

Počevši od zdravlja do obitelji pa čak i do čistog zraka i pitke vode.

Negdje duboko u sebi znam da imam sve a tako se često ponašam kao da nemam ništa.

Toliko puta zbog najmanje boljke i neugodnosti, u ljutnji i razočaranosti, posegnem za onom, nažalost, dobro mi poznatom rečenicom: “Zašto ja?”

Zašto meni, zašto ne nekom drugom, i sve ostale varijacije na temu.

Ti koji ovo čitaš i ja koja ovo pišem,

upitajmo se zajedno,

Zašto (NE) ja?

Zašto je netko drugi zaslužio bolest, patnju, nemir, nasilje, smrt više od mene?

Zašto netko plače dok se ja smijem, zašto netko sanja o nedjeljnoj kavi koju ja tako rutinski popijem, zašto netko želi čizme koje ja na ulazu u sobu gurnem sa strane, zašto netko spava pod mostovima, na klupama u parku ili na hladnom pločniku, dok ja svaku noć mirno liježem u topli krevet?

Zato što sam ja to zaslužila više od nekog drugog? Ili možda, zato što je netko sve to zaslužio više od mene?

Čitatelju, iako me vjerojatno ne poznaješ, i ti i ja znamo kako to nije baš tako.

Ili ako to pogledamo s druge strane?

Zašto ja?

Zašto imam krov nad glavom, zašto sam ja zdrava, zašto mogu prijeći cestu bez nečije pomoći, zakopčati košulju bez da me itko mora prekinuti jer sam promašila dugme, zašto ja ujutro čujem ptice, automobile i djecu s igrališta, a netko drugi nikada neće otkriti kakav je to osjećaj?

Oprostite mi svi koji se ne slažete sa mnom ali ne vjerujem da je išta ovozemaljsko istinski zasluženo.

Ono u što vjerujem je kako je čovjek stvarno skup svih vrata koje je u životu otvorio i zatvorio. I kako dosta vremena prođe da shvatiš kako se za neka zatvorena vrata trebalo zahvaliti.

Vjerujem da nikada nije kasno zahvaliti mu za svaku suzu, neprospavanu noć, bolest, muku i patnju koja koliko god u široj slici bila neznatna, ostavlja tragove na sve nas. I vjerujem kako ću, koliko god se teško mirila s tim, jednog dana shvatiti zašto je bilo baš tako i zašto si tako odlučio.

Nikada te neću moći do kraja razumjeti,

i koliko god to onoj maloj djevojčici u meni, sa znatiželjnim smeđim očima i pogledom uvijek prema naprijed, stvaralo problem, pomutnju i razlog za pretjerano razmišljanje,

ni ne trebam.

Ni nemam pravo.

A ni potrebu.

Hvala Ti na svemu što imam a ne zaslužujem i na svemu što mislim da zaslužujem a nikada neću imati.

Hvala Ti na svakom vjetru koji me tjerao u onom smjeru za koji sam tada smatrala da je krivi.

Hvala Ti na svakom udarcu koji sam primila i oprosti na svakom kojeg sam zadala drugima. Hvala Ti što nakon svake moje svojeglavosti, brzopletosti i skoka tamo gdje mi stvarno nije mjesto, osjetim ruku koja me preko trupa pogurava prema nazad.

Tu ruku koja je toliko puta u meni izazvala bijes, ljutnju i inat, a u isto vrijeme toliko puta pokazala kako bez nje moj život ne bi mogao funkcionirati i teći onako kako je tekao.

Hvala Ti na svemu što dolazi,

na svemu što je prošlo i

na svemu što još trebam,

a i na onom što nikada neću

shvatiti.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail