Opet je došlo vrijeme adventa. Vrijeme čekanja, iščekivanja onoga što dolazi. Onoga koji dolazi. Coca-cola kamioni se vozikaju po reklamama. Na čepu od Nutelle ima neki posebni poklončić. Božićni filmovi su se počeli puštati već prije mjesec dana. Dođu nam ‘ko lagana psihička priprema. Kad vidimo da se najavljuje „Sam u kući“, eto ti nije još puno do Božića ostalo. Dobro, da ne bude da je sve isto, ove godine „Sam u kući“ počinje od zadnjeg nastavka, pa ide prema prvom. Eto nek’ se nešto novo „dešaje“.
Taman što se vino otočilo, počela se sarma u kazanima kuhat. Koliko se kupusa potrošilo kad prolazim pored bašče okrenem glavu, stid me. Al’ neka vala, najljepša je sarma tri, četiri, pet, šest dana poslije. Taman dok odstoji. Pa nek’ je ima.
Kolači se, isto tako, počeli praviti. Buše se breskvice. Samo čekam kad će nek’o sa svojim „kućnim čarolijama“ izmislit neki nastavak za bušilicu, da je lakše „izvrtit“ one krajeve. Nakupovalo se onih ploča ‘ko da će se fasada radit, a ne oblatne. Pa onda valja i neki mokri kolač, al’ da nije puno mokar jer ‘ko će se sekat pa ga rezat. Isto tako da nije vala više čokoladni, svake godine čokoladni, al’ i da nije s keksom, niđe veze s keksom. Ne d’o Bog da je s bananama ili piškotama, „nije kolač ako nema biskvita“. Dobro, ne razumijem se u kolače, valjda je to tako. Samo nek’ je slatko, a da nisu šape. Šape ćemo oko Uskrsa tamanit.
Obavezan je i istovar onog jednog šlepera kole s reklame. Da ima. Svi vole kolu. Kola je božićni sok. „Samo nemoj der mi malom puno ‘ladne sode.“, jer treba paziti, ničeg preko mjere. Uvijek smo bili umjeren narod.
O nakitima bi se već posebna priča mogla napisati. Slaganje boja za nakite mi dođe ‘ko dešifriranje Enigme. Da deset fakulteta završim ne bi dohako našem kićenju bora. Ili je jelka? ‘Ko zna šta je ove godine modernije reći. Borba je i što nema lampica za kupit. Na svakom koraku se čuje: „Moja kad se sjetim samo kakvih je prije bilo uzet, nema više nigdje onakvih!“. I staviš onda tako neke nove lampice, pa ti se ne sviđaju, pa skidaš, pa gledaš hoće li ukoso ili će pod liver sve. Konop se vadi, mjeri se s obe strane da je simetrično. Mislim s lijeve i desne, iza svakako neće ništa.
Pokloni se, isto tako, kupuju. Dotekne, eto, narodu, čak i da se na kraju godine s nekim darom počasti. Da se iskaže međusobno poštovanje na taj način. I neka, to je lijepo. Lijepo je da nas ispod bora dočekaju darovi.
Posmatrajući, još jednu godinu za redom, čitavu strku oko adventa i skorog dolaska Božića, imam osjećaj da smo sami sebi taj isti Božić ukrali. Advent je postao samo riječ. Eventualno prefiks ispred nekog grada, ovisno je li u Mostaru ili Zagrebu ili gdje ga već sve na taj način ima. A što u tom adventu isčekujemo? Osobno nisam pronašao nikakav smisao takvog adventa. Da, lijepo je i kad se uslikaš tu. Lijepo je i na kraju krajeva što se nešto u gradu i događa, ali, to nije onaj pravi advent. Ne pripravlja se mjesto za dolazak šatora i malih, božićnim ukrasima ukrašenih, kućica. Ne dolazi nešto. Dolazi Netko. Dolazi Gospodin. Ne možemo i ne smijemo dopustiti da djeca advent poistovjećuju s autićima koje vozaju u krug. Advent nije lunapark. Advent nije mjesto, advent je vrijeme. Advent je i više od vremena. Ne možemo, isto tako, dopustiti da se umjesto iščekivanja rođendana Isusa Krista, iščekuje neki sijedi, bradati djedica u crvenom odijelu. Ako već djeci želimo dati poklone, zašto imamo potrebu svetoga Nikolu zamijeniti tim istim djedicom. Nažalost, to više nije samo sveti Nikola, Isusa isto tako mijenjamo komercijalnim stvarima. Lijepo je okrenuti se zapadu, lijepo je pokušati napredovati, ali gubiti svoju tradiciju, svoj identitet i na kraju krajeva, svoju vjeru, zbog tog istog zapada i zbog tog istog „modernog svijeta“, to je već odlazak u neku krajnost iz koje se, evo, već teško uspijevamo vratiti.
Zato, molim vas, neka vam ispod bora, osim poklona, budu i jaslice. Neka vam advent postane nešto više od određenih par kvadrata u vašem ili susjednom gradu. Strka koja se svake godine u ovo doba iznova stvara je razumljiva. Bogu dragom hvala na svim onim kolačima, jelima i pićima, ukrasima koje smo pripravili. To je također dio naše tradicije i bez obzira koliko nam nekada to smiješno bilo, i taj dio treba njegovati. Molim vas, da za ovaj Božić, dok budete palili svijeću za obiteljskim ručkom, u svoje misli stavite pravi smisao Božića. Nemojte sami sebi ukrasti nešto najljepše što ikada možete imati.
Mario Rajič