Sada bih trebalo nešto reći o Došašću i o iščekivanju rođenja maloga djetešca, ali zbog toga što Božić za mene ima, nazovimo to, drugačije značenje, preskočit ću aktualnu temu katoličkih portala. Ionako kasnim s kolumnom, pa ću banalizirati i pisati o trenutnim mislima koje poput vatrometa „pršću“ na sve strane. Da se razumijemo, željela sam ja pisati i o Došašću, o tomu kako palimo svijeću koja simbolizira radost, i pitati bas koliko smo svi skupa radosni, ali to tek treća svijeća simbolizira, pa mi je tema „propala“.
Dakle, vatromet mojih misli. Bilo je svega prošli tjedan. Velikih i važnih događaja u mom životu, kao i u životima dragih mi ljudi. Bilo je iznenadnih situacija, brojnih ljudi koji su napustili ovaj svijet. Bilo je razočaranje za koje sam mislila da ga nikada neću doživjeti. Bio je trenutak kada sam bila uistinu ponosna na sebe. Bilo je pjesme, plesa, zabave. Bilo je i tuge. Sve nabijeno i zgusnuto u tjedan dana. Nisam se stigla ni okrenuti i vatromet emocija je splasnuo. Ostao je samo dim misli koje se protežu… Život se jednostavno dogodi. Perfekt. Vrijeme nepovratno prolazi, i to je bespotrebno pisati, ali me brzina vatrometa zapitala jesam li spremna umrijeti. Potrčati u zagrljaj sestrici smrti kao dražesnoj ljepoti koja me treba vratiti kući. U vatrometu događaja, kakvi god oni bili, moje srce može zastati. Hoću li biti spremna za zagrljaj?
Jedan trenutak, kada sam bila najponosnija na sebe, onaj gore spomenuti, sjetila sam se Njega i rekla Mu hvala – i znala sam da je sretan sa mnom. Upalio je prskalicu.
Još jedan trenutaka prošlog tjedna, kada sam doživjela razočarenje svog života, sjetila sam se Njega i rekla Mu hvala – i znala sam da je tužan sa mnom. I tad je upalio prskalicu.
U jednom trenu doći će kraj svih ovih trenutaka, ugasit će se sve prskalice i trebat će zakoračiti u vječnost. Smrt u ovom vremenu kada očekujemo rođenje za mene ima isto značenje. Nemojte se sablazniti mojih misli. Želim s vama samo podijeliti koliko je oslobađajuće shvatiti kako smo rođeni i to da nikada nećemo umrijeti. Nećemo umrijeti ako u sve svoje trenutke unesemo Isusa kako bi i ono lijepo i ono ružno dobilo smisao i sjaj, i kako bi smrt uistinu postala sestrica. Ne bojte se smrti. To je samo vatromet Neba što napokon dolazite kući. Palite svoje prskalice s Njim i uživajte u svakom darovanom trenutku. Uvijek. I u dobru i u zlu.
Ps. Što se one radosti tiče i Došašća, nasmiješite se ljudi kada se čita Radosna vijest, (jer je to radosna vijest) ako ništa prisilite se nabaciti osmijeh. I kada postanete svetohranište (ono kada se pričestite) ne hodajte kao da su vas osudili, ta Bog i vi ste postali jedno, radujte se. Dignite glavu i radujte se! O da, radujte se narodi!
Antonia Gašpar[dropcap][/dropcap]