„Gluha“ je nedjelja, a ja bih vrištala. U ozbiljnoj sam svađi sama sa sobom. Shvaćam da to ne vodi ničemu. Sjedim i tipkam da raščistim neke stvari. Reče mi maloprije jedan fratar kako dok piše kritike shvaća koliko kritizirajući druge pronalazi sebe. Dugo želim pisati o ‘mlakim’ vjernicima, framašima, ali drugi dio mene me opominje da ja nisam dostojna prozivati niti određivati neke mjere kršćanstva, franjevaštva… Ali tražim odgovore i želim ih pronaći… Dopustite mi da s vama podijelim svoje mišljenje i izmirim se sa svojim „ja“.
Ne pada mi na pamet spominjati tradicionalno kršćanstvo, ta sama sam nekoć bila ‘mlaka’ kršćanka. Isti onaj mlaki kršćanin kojem Bog kaže: „Jer si mlak, ispljunut ću te iz usta“.Ili jesi ili nisi. Danas se pitam jesam li mlaka framašica, jer to je moj trenutni poziv. Na kraju krajeva, želim spoznati jesam li dostojan čovjek, žena, kako god. Jedan dio mene potvrđuje ispravnost mog poziva. Nastojim raditi sve što u Statutu piše, molim se redovito, crpim snagu svakodnevno iz Euharistije, idem na susrete, animiram, pomažem braći i trudim se doprinijeti bratstvu. Drugi dio me upozorava na sve one mane koje ne priznajem i propuste koje opravdavam pod krinkom dobrih djela. U svijetu sam, borim se, ali sve me strah da sam od svijeta i ne uočavajući to.
Franjo je bio legenda. Nemam druge riječi za njega nego te. Stvarno je lik koji je neponovljiv. Upoznala sam ga neki dan opet, po tko zna koji put. Brzoplet je to stvor bio. I ja sam. Volio je sve držati pod svojom kontrolom. Volim i ja. Kažu da je jeo previše. I ja sam. Gubio se u ovom svijetu tražeći svoj put. Gubim se, također. Vikao je na braću, očekivajući od njih ponekad preteške stvari. I ja tražeći osuđujem. Franjo je priznavao svoje pogreške. Priznam, nakon par dana. Unatoč svim manama, Franjo se radikalno trudio slijediti Krista. Trudim se, ali kako? Ovdje stajem i gubim svađu. Pomirih se.
Radikalno živjeti Evanđelje na koje se pozivam kao Framašica (podsjetnik: Ono što svi obećamo pred licem živog Krista „Živeći njegovo evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži.“) često zaboravim. Dogodilo mi se prošli tjedan da ne komuniciram s bliskom osobom u bratstvu , prozivajući ju da ne živi dovoljno svoj poziv. Koja ironija, zar ne? Krećem od svog primjera, ali sam sigurna da bi ih svatko od nas ima barem još sto. Odlučili smo Ga slijediti poput Franje. Dičimo se našim bratstvima, našim druženjima, a koliko se družimo s Njim? Koliko dopuštamo Njemu da On bude naš brat, prijatelj i prijatelj naših najbližih? Koliko Mu dozvoljavamo da preuzme kormila naših bratstva da svojom Riječju upravi naš put? Koliko mi živimo kao On? Koliko se spuštamo do naših „gubavaca“? Bojim se odgovora. Što neiskrenih, što iskrenih.
Svjesna sam koju čast imamo što slijedimo „drugog Krista“, ali nisam svjesna koliko je radikalno Franjo slijedio Isusa. Koliko mlako Ga mi pratimo. Dolazim do zaključka da samo radikalni ljudi mogu napraviti promjene. Ljudi koji doslovno skinu sa sebe sve, ogole se za druge (Braćo i sestre, ovdje mislim na sve one trenutke kad nam je teško dok trpimo i kad mislimo odustati zbog drugih i njihovih mana, ali iz Ljubavi koja nas spaja ostajemo uz svog brata) i odbace svijet. Ti, i samo ti ljudi mogu činiti promjenu. Biti radikalan, koliko god te osuđivali radi toga, znači samo biti sličan Njemu. Biti u svijetu, ali ne od svijeta.
Kako rekoh u samom početku, nisam dostojna neke filozofske obrade pisati, niti sam dovoljno zrela da bi napisala neki pametan zaključak, a i Franjo kaže da je bolje imati kap ljubavi nego more znanja, stoga vam iz bratske ljubavi poklanjam ovaj post, a znanje i smisao crpite iz citata sv. Augustina: „Kako bih volio upisati ovu istinu u vaša srca, braćo. Ako želite živjeti autentično kršćanstvo, slijedite Krista, U POTPUNOSTI, onakvog kakav je bio za nas!“
Antonia Gašpar