Dok koračamo svojom stazom umreženom sa mnogo drugih, tuđih, nailazimo na mnogo raskrižja. Ta raskrižja mogu, a ne moraju značiti susret sa pješakom te staze. Možda samo na ten vidimo tmu, hladnoću i žudnju ugasla plamička za šibicom ili sav raskoš njihova gordog hoda i sjajna postojanja. Hoćemo li se uvući u tamu i postati suri ili dobiti ulogu šibice? Ili ćemo doći na gotovo i kao najniže stvorenje oskvrnuti i okaljati sav sjaj?
Ako previše obraćamo pažnju na zamke i zamkice, a pritom budemo brojali svaki kamen i kamenčić koji nam se nađe pod nogama, nećemo primjetiti da su zvijezde iznad nas. One koje samo čekaju da izaberemo jednu i lovimo ju. Da trčimo za svojim snom i protežemo se ne bismo li ga dohvatli, ostvarili. Svaki kamen predstavlja novo sutra. Ne znamo hoće li biti menhir ili toliko malen da ga ne vidimo. Ne ovisi o nama. Ono što ovisi o nama je naša volja, naš izbor. Ako se odlučimo skupljati najljepša kamenja, sve lijepo što se dogodilo u našim životima, imat ćemo finu zbirku šarenih, reflektirajućih kamenja. Skupljajući svaki onaj oštri i teški kamen otežat ćemo, iskriviti se, pući kao džepovi u kojima ih nosimo. I što onda? Onda dok te uspomene gledaš onako bačene, razasute, razbijene na tlu teško je razabrati koja je lijepa, a koja ne. Jer toliko ih nosiš u džepovima prijatelju, da su sve postale iste. I dok pokušavaš razabrati koja je koja, stojiš na mjestu, gubiš vrijeme, stariš… A vrijeme ide. Vrijeme se troši. Vrijeme se ne osvrće i ne brine ni za čim. A zvijezda na noćnom nebu čeka da je primjetiš i kreneš se igrati lovice s njom… Naš Isus nam kaže: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6,34)
Moli, prijatelju moj. Moli i posti. Trudi se biti bolji i ostaviti sve loše iza sebe. Budi ona šibica u tuđem mraku i dostojanstven u tuđem sjaju. Slijedi Put govoreći Istinu živeći Život.