„On je nju tako zaljubljeno gledao kao da je cijelo nebo u njoj!“ – zbog ove rečenice sam u svoj tadašnji rokovnik zapisala natuknicu: – naći Framu! Naime, na prvoj godini faksa (prvog pokušaja studiranja) dok sam bila u nekoj tzv. ozbiljnoj vezi (koja je bila sve samo ne normalan odnos) čula sam od sestrine prijateljice da je išla negdje na neki Hod i da je tu upoznala dvoje mladih koji žive čistoću, i to bez poljupca, i da nikad nije vidjela da se muškarac tako odnosi prema jednoj djevojci. Tada nisam imala pojma da se radi o Franjevačkom tradicionalnom godišnjem hodu kojemu je cilj bio stići do kolijevke – Asiza. Iskreno, nisam znala da se radi o hodočašću, molitvi, bratstvu, kamoli o nekom svecu. Meni je jedini cilj bio pronaći nekoga tko će me tako gledati. Iako sam imala dečka kojeg sam sa svojih 18 godina „voljela najviše na svijetu“. Godinama nakon što sam došla u Framu, preokrenula svoj život, upoznala i krenula u avanturu zvanu Franjevaštvo, naišla sam na rokovnik i spomenutu natuknicu.
Ne mogu reći da sam ja tražila Framu, ona je našla mene. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas!“ – dio je Evanđelja s našeg vjenčanja. Pisala sam i vjerujem da ću cijeli život pričati kako sam kroz Framu našla i prijatelje za cijeli život, sada već kumove, osobu s kojom zajedno kročim svim životnim stazama, našla sebe i najvažnije u svega dala sam se u potragu za jedinom pravom Ljubavi. Kada me Frama „pronašla“, shvatila sam da je moj pojam ljubavi koji sam tako silno željela ostvariti bio puni promašaj. Danas je Valentinovo i moj prvi tjedan u Frami prije 9 godina je bio baš ovaj, ljubavni. Sektaški rekla bih ja tada. Ljubav je sve samo ne ono što sam ja mislila tada da je. Srcoliki baloni punjeni helijem, sa sve šljaštećim buketom najmirisnijih ruža i skupim poklonom kojeg je najvjerojatnije izabrala neka teta u parfumeriji. Kasnije je ljubav bila dvoje mladih koji pobožno zajedno mole i idu u crkvu… Oke, karikiram trenutno. Ali ljubav je puno veća i teža stvar. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ – također dio iz Evanđelja koji prethodi već spomenutom. Umiranje, tako bih trenutno opisala ljubav. Umiranje sebi i svojim željama svaki dan za one koje volim. I ničeg većeg od toga nema – reče Isus. Možda kad bi se zapitali što je najdragocjenije što možete pokloniti nekome na ovaj ili bilo koji drugi dan shvatili bi da je odricanje od sebe i svoje volje nešto što zahtijeva toliko muke. Položiti život svoj. Svakodnevno. Brisati sve definicije ljubavi i iznova usvajati nove. Bez očekivanja, davati sve. Ljubeći Ljubav koja nije ljubljena.
Vjerujem da će se moj pojam ljubavi s godina još mijenjati i poprimati oblike koje trenutno ne mogu ni zamisliti. Isto kao što ni onda nisam mogla zamisliti da ću danas imati nekoga tko me gleda onako kako sam ja to nekad zamislila. Puta dva! Sva moja očekivanja su se ostvarila, ali ne način na koji sam ja to zamislila. Već puno, puno ljepše i dublje. Smislenije.