Počele su famozne pripreme za Božić. Trka po trgovinama ‘ko će prije okačit one ledenjake, čiji će bradonja u crvenom odijelu prvi visit s balkona. U isto vrijeme se bude i botaničari, raznorazni ljubitelji jela i borova, te poznavatelji „gustoće i kvalitete“ istih.
-„Nu moja što je u tebe jelka nekakva zgusnuta, u mene sve trči trči pa grana.“
-„Ma rekla sam ti ja da se ne isplati više one žive uzimat, vako jednom daš pare i miran si. Lakše čistit, pospremit, može ti i dogodine.“
-„A i rekla sam ove godine ću dvi vrste kolača, pa nek se misle. I onako vazda pola bacim.“
-„Eno ima sad uzet, prodaju ljudi, nema ‘vajde kući ni pravit i sekirat se.“
Eto jes, sekirancija mi šta ću okačit na jelku ili šta će me to dočekat ispod te jelke. Nekome možda i je, ali ja sam na kraju uvijek u tome pronalazio ljubav i mir. Jedva čekaš ono ukrašavanje kuće, stavljanje kuglica na jelku, pa onda dođe mater i svaku pomjeri još malo po nekom svom „kićenje jelke Hercegovina feng-shui“ sustavu. Al’ tebi opet drago, doprinosiš nekoj pripremi, bez obzira koliko malen bio. Onda dodaješ one lampice, držiš merdovine ćaći, babi kradeš kolače i peksimete iz sobe s onih ovala za goste. Pa na badnjak čekaš kad će završit post da se napucaš svega. Puna kuća hrane, a ne daju ti dirnut, rekli ti da se posti, a šta ti mal znaš, samo znaš da ne smi’š. Uvijek su ovi dani Adventa bili posebni, bilo da ih pamtim kroz strku koja mi je značila Božić dok ga još nisam mogao u potpunosti razumijeti, ili da ih pamtim i živim onako kako je sada kada mi je Božić nešto više od šapa, sarme, lampica i poklona. Još uvijek ja, da se razumijemo, ukradem koji kolač da se baba ima za šta čudit i još uvijek pogrešno okačim koju kuglicu na jelku, čisto nek se nađe, da mater ima šta premještat. No kako sam rastao i odrastao, Božić je rastao i odrastao sa mnom. Iz priprave kuće polako je prerastao u pripravu duha, a želja i isčekivanje poklona su prerastali u želju i isčekivanje Njega koji dolazi. Vrijeme priprave je napokon počelo dobivati pravi smisao te riječi. Kome i zašto pripravljam dom? Lijepo je počastiti goste i obitelj, ali za njih se sigurno ne moramo spremati? Lijepo je urediti kuću, ali ako ju za njih uređujemo, onda bolje da lampice ostanu ugašene. I priprava za rođenje Gospodinovo tek tada može imati pravi smisao. Kad se izdvojiš iz svega onoga što naizgled danas ljudima čini Božić i počneš o tom Božiću svojom glavom razmišljati i svojim se srcem za taj Božić pripravljati, tek onda si shvatio što je to Advent i za koga se to pripravljaš.
I nažalost takvo je vrijeme, takvi su ljudi, da se slabo tko uistinu priprema, a svi su kao spremni. Značaj Božića se gubi, a na tebi je da mu ti daš puninu i smisao. Isključivo je tvoje da Božić bude ono što bi trebao biti, a ne isprazna uređivanja i spremanja za ono što je manje bitno. Ne kažem da ne pomogneš gdje u kući treba pomoći, ali nek ti se u toj strci materijalnog spremanja ne izgubi važnost duhovne spremnosti. Čovječe, On dolazi, On se rađa, njegov je rođendan. Nisu Mu potrebne ni šape ni sarmice da bi bio sretan, potreban si Mu ti onakav kakvog te je zamislio i zbog kakvog ponovno dolazi. Još uvijek vremena vremena da se pripraviš, a i vremena da sve drugo pripremiš. Samo dobro razmisli što će od toga ove godine imati veću važnost i prioritet.
Mario Rajič