Utorak poslijepodne. Zvonjava telefona s pozivom koji se ne odbija. Pozivom na zajedništvo, na rad, na izgradnju… Pozivom na seminar. Taj utorak oduševljenja, ili nečiji ponedjeljak ili nečije “prije dva tjedna” radost je čija je krunidba trajala od 22. do 24. listopada u Kući mira u Međugorju.
Nepunih 48 sati koje smo proveli tu… ne, zapravo ne bih o brojakama, rekao bih – tu je vrijeme stalo. Vrijeme provedeno tu stalo je u onaj prelazak praga svakog pojedinca koji je kročio na seminar, vrijeme je stalo u prvotnu sramežljivost svakoga od nas, vrijeme je stalo u napuhani balon s našim imenom namjenjen igri predstvljanja… iii BOOOM! Raspršili smo ga dodirom iglice o balon u kojemu se skrio identitet svakoga od nas. Rasplinulo se vrijeme, zaboravili smo navedeni termin i uplovili u luku zajedništva. Vrijeme za nas više nije postojalo. Postojali smo samo mi, ali više ne pod identiteom N.N. nego pod identitetom djeteta Božjeg. Jedinog pravog identiteta svakog framaša, kako nas je u svojemu predavanju naučio područni animator Kristijan Primorac. Uzevši taj identitet, pogled na bilo kojeg drugog framaša bio je odraz mene, jedni drugima bili smo zrcala. Darivali, prihvaćali, izjednačavali, pronalazili…
Animatorski seminar pod geslom “Jer tko se daruje – prima, tko se zaboravlja – sebe nalazi! (Sv. Franjo Asiški) započeli smo krunicom, sakramentom sv. ispovjedi i Sv. Misom u crkvi Sv. Jakova u Međugorju, poslije čega smo imali, gore spomenuto, upoznavanje kroz igru s balonima te uvodno predavanje našeg područnog asistenta fra Marina Karačića u kojemu nam je razjasnio geslo našeg seminara. Geslo koje nam govori da sa svojega puta trebamo skloniti sve grijehe i napasti kako bi usmjerilu svoj put k Bogu, k Onome tko je zapravo naš jedini cilj i svrha. Geslo također sadrži poruku o donošenju ploda. Glavni primjer pravoga ploda je Kristova smrt radi nas, zatim još jedan od primjera je biblijska priča o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi se ponovno rodilo, da bi donijelo plod – k tome trebamo težiti i mi sami. Truditi se nastaviti živjeti s takvom idejom čovjeka.
Drugi dan seminara započeli smo kružnim predavanjima područnih vijećnica – Ana Marije, Ive i Katarine koje su nas upoznale s pripremom i vođenjem susreta, načinom na koji trebamo spremati susrete koje ćemo u budućnosti voditi, pravoj komunikaciji i samom značenju pojma animator. Riječi animator dolazi od riječi animare ‐ što znači dati dušu i posebno me motivirala rečenica “samo onaj koji je oduševljen može uduševljavati druge” te sam, osim na papir, istu zapisao i sebi na srce da mi bude misao vodilja za svaki sastanak koji je preda mnom. Nakon što smo se upoznali sa kvalitetnim i ispravnim animiranjem sastanaka, podjeljeni u grupe sami smo animirali svoje sastanke te smo kasnije svoje radove međusobno predstavili ekipama. Naravno, dan bez molitve, za istinskog framaša i vjernika je izgubljen dan, pa smo unutar programa dan započinjali i završavali molitvom te naravno Euharistijom u toku dana.
U sklopu programa drugog dana seminara slušali smo ranije spomenuto predavanje Kristijana Primorca, naučili o odnosu prema sebi, drugom čovjeku, prema Bogu… Produbili značenje frame kao bratstva za svakoga od nas i utvrdili da ona nije izbor, frama je poziv! Navedeno predvanje je bila još jedna stepenica više u počecima naših animatorskih puteva. Složit ćete se, seminar ne bi bio seminar bez subotnjeg večernjeg zabavnog programa gdje smo se podjeljeni u ekipe borili jedni protiv drugih u igri prepunoj pitanja, izazova, borbe i žara. Povratka na start i prestizanja protivničkih ekipa. Svi smo bili nadahnuti borilačkim duhom i duhom zajedništva. Duhom koji smo ponijeli sa sobom bez obzira jesmo li bili pobjednička ili ona posljednja skupina u rezultatima igre, jer to nam na kraju nije ni bilo bitno. Bitna je bila naša izgradnja i framški duh. Nakon zabavne večeri ispunjavali smo Domus pacis pjesmom radosti zatim kroz kasno klanjanje Bogu zahvalili za sve ono što nam je darovao i što smo iskusili na ovome seminaru.
Nažalost primaknuo se i posljednji dan seminara – nedjelja, koji smo započeli molitvom, zatim Svetom Misom u međugorskoj crkvi nakon koje smo u kući predstavili svoje radionice na temu Franjine opomene i iznjeli svoju maštovitost jedni pred druge. A nakon toga je nastupio plenum – rekao bih nažalost iz razloga što je značio kraj seminara, a istovremeno i radost kao finale jednog nezaboravnog iskustva. Smatram da riječi nisu mogle iskazati izgradnju i blagoslov koji smo kao dar dobili na ovome seminaru, niti jedan dojam nije bio u svojoj punini uspješno sadržan u par riječi kojima smo zahvalili, prije svega Bogu, a zatim jedni drugima.
I ne smijem zaboraviti našu Veru, ženu bez koje Domus pacis ne bi bio potpun, ženu koja nas je hranila, koja nas je nasmijavala, čija su nam jela bila nezasitna te nas je, kako tijekom seminara, tako i na samom kraju dobro nahranila i ispratila te smo se puni dojmova, sa stavovima heroja, oduševljeni i formirani uputili oduševljavati i formirati druge.
Ivan Višić, Frama Tomislavgrad