Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.
Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko.
Često se u životu nađem u nedoumicama koje me izbace iz takta. Ne znam kuda poći, što činiti ni kakvu odluku donijeti. Bilo je tako i prije, dok sam imala manje godina i puno manje briga. Tješila sam se da ću s vremenom naučiti biti odlučnija i odvažnija, da ću se znati izboriti za vrijeme s Gospodinom kada budem „zrelija“, da ću imati uredan molitveni život samo još da upišem fakultet, da položim ispite, da prođe sezona, da napišem diplomski, nađem posao… niz još nastavljam. A rješenje je tu – nadohvat ruke. Uzeti Bibliju i iščitavati ono što mi Otac govori po svojoj Riječi. Svjesna i osvjedočena mali milijun puta koliko je Riječ uistinu živa (I Riječ je tijelom postala!), pitam se zašto je ne uzmem češće? Izvučem ja citat koji me nosi kroz dan, pročitam Evanđelje dana i čitanja, ali zašto u pustinji u kojoj sam toliko žedna uzimam kapi kad mi je dan neiscrpivi bunar, uvijek pun svježe vode? Već je Mojsije govorio da poslušam glas Gospodina Boga svoga i da Mu se obratim. Bit ću iskrena, ponekad se bojim obratiti Mu se – što zbog svoje nedostojnosti što zbog straha da će tražiti od mene nešto što ja neću moći… Kako sam sama sebi ponekad smiješna sa stavljanjem vlastitih okvira Bogu. Sama sam roditelj i znam da neću tražiti od svoje djece ništa što nije dobro za njih. Ništa što je za njih preteško i od njih daleko. A ja sam samo grešni čovjek, a On je Bog Otac.
Ono što konzumiram to i postajem. Čemu posvećujem svoje vrijeme to me oblikuje i izgrađuje. Ili razgrađuje. Jesu li moji prioriteti uistinu posloženi tako da služim Bogu svim srcem svojim i svom dušom svojom ili bih pala čim bi netko pogledao mobitel i statistiku provedenog vremena na istom?
Gospodine, učvrsti me Duhom spremnim da od danas krenem piti s Izvora Tvoje Riječi – da nikada više ne budem žedna kraj bunara. Uništi zlatnu telad kojoj poklanjam svoje dragocjeno vrijeme. Nauči me da držim tvoje zapovijedi i ljubim tvoje zakone počevši od malih koraka među kojima će prvi biti baš ovaj. Hvala ti što si vjeran Bog!
Antonia Primorac