Imam ludu sreću da mi je Bog u košari s kojem me poslao s neba pri rođenju spakirao i ustrajnost u nekim ponekad možda besmislenim stvarima. U većini slučajeva, zaista besmislenih, ne dobijem toliko puno pozitivnoga kao što sam dobila ustrajući na Frami.
Da, usudim se reći da mi se prvih dana moga franjevačkoga puta, prije nekih šest godina zaista činila besmislica. Doći među mnoštvo ljudi u nepoznato s par dobrih prijatelja i nije baš neka velika stvar, ali ostati sama nakon skoro dva susreta subotom i ustrajati dolaziti na Čerin bez nekog posebnog cilja činilo se besmislenim. Samim time izgubiti nešto staro i sigurno i praviti mjesto za nešto novo i prilično rizično. Kažem, ludu sreću imam pa sam ustrajala. Ni sama ne znam kako. Očito je od početka postojao neki žar hrabrosti, mala iskra, zrno gorušice koje me grijalo i puštalo korijenje u toj dvorani. Isto ono zrno koje donosi plodove o kojemu sam slušala danas, sjedeći među mnoštvom u šarenim majicama na proslavi 20. rođendana postojanja svoga bratstva. Ništa me u životu nije promijenilo kao ovaj brežuljak. Naučio me svemu onome što se nisam nadala da ću ikada znati i pružio mi ono što nisam mogla slutiti da ću ikada osjećati. Da ću ljude s kojima ne odrastam pod istim krovom nazivati obitelj, njih skoro podjednako voljeti kao svoje i isto se ljutiti. Da ću Božju blizinu moći osjetiti sjedeći na bankini parkirališta glave naslonjene na dlanove. Da ću mu jednako radosno trčati znajući da mi donosi i živciranje i trenutak nakon toga zagrljaj. Vjerujem da svi u svome životu imate svoj brežuljak. Bilo kako da se on zvao i na kojoj nadmorskoj visini bio. Mjesto koje vam zajedno donosi i crkvu i Boga, framsku prostoriju i radost ljudi, tišinu ispred Presvetoga i galamu dok se pušu baloni, mir zadnje klupe dok se moli krunica i zbrku dok iznenadni ljetni pljusak mokri sve spremljeno. Svoje malo mjesto pod suncem na koje možete pobjeći svaki put kad poželite tišinu smiraja, gdje se možete ismijati do besvijesti, umoriti i uraditi sto puta više nego što biste kući. I voljela bih kada biste ga svi imali. I tamo punili baterije Božjom jednostavnošću. Brežuljak čije ćete slike, datume i događaje slagati u arhiv srca koje ništa i nitko drugi nikad neće moći izmijeniti. Ni odrastanje, ni daljina, ni laž, ni zaborav ni realnost ljudi. Brežuljak koji je odmor i osvježenje i koji vam sa svoje visine donosi pogled na sve blagoslove koje vam Bog baca s neba. A ja Bogu mogu biti zahvalna što imam jedan takav. Nezasluženo od neba darovan. Šareni, radošću opasan. Čerin!
Ivana Milićević