U mene mi kip Franje nema jednog prsta na desnoj ruci, palca točnije. Onog koji je jako važan za držati nešto čvrsto u ruci. Kip sam dobila od svoga bratstva nakon jednog izlaganja na temu Opomena svetog Franje. Jedan od najljepših poklona ikada.
Grlila sam ga, razgovarala sa njim. Postavila ga u središte dnevnog boravka, na policu poviše Biblije, da nakon pročitane Božje riječi dignem pogled na Franju, onog koji je Riječ ljubio i iznad svega je do kraja živio.
I kad ne bih naglas izgovorila, srce bi mi reklo: pomozi mi Franjo ljubiti i živjeti Riječ Božju; sve gledajući u oči njegove ponizne i spuštene točno na mene kad stanem ispod kipa pred njega. I nisam primjećivala da mu fali taj jedan prst. Kako, ne znam. Otkad nema prsta, ne znam.
U kojim mojim i našim zajedničkim bitkama kroz dane svakodnevice je izgubio taj prst? Isto ne znam.
Nakon što sam dobila poruku u kojoj me se pitalo pristajem li pisati kolumne za Framu Hercegovina, i nakon mog pristanka na isto, otrčala sam pred Franjin kip .
Zahvalila sam mu od srca na prekrasnoj prilici da proslavljam Gospodina na takav način, da pišem o Njemu. I kad sam ga uzimala u ruke primijetim da mi Franjo prsta nema… Nema ga. Ni na polici, ni na podu ni igdje okolo… Ali moj Franjo me i dalje gledao milo, s istom nježnošću kao i svaki put do tada. Pa u svojoj zbunjenosti kroz smijeh povikah: Pa Franjo, tko će mi sad kolumne lajkati kad ti prsta nemaš?
Otada puno češće stanem pred Franjin kip. Ne onaj u crkvi, ne u dvorištu, već u svojoj kući. Pred Franju koji mi nema prsta. Od tada ga stalno pitam: Franjo što to znači za mene? Zašto baš ti ostade bez prsta u svim našim zajedničkim borbama? Jesam li ti puno svoga tereta natovarila u ruke, toliko teškog da si bez prsta ostao? Jer sumnjam da je golubica u tvojoj ruci toliko teška da bi ti se zbog nje takvo nešto dogodilo.
Pravdala sam mu se da mi je na pameti ona Isusova Šimunu, drži oči na meni u olujama. Ta i sam zna, zaista sam uvijek gledala u njegove oči, držala ih na njemu. Toliko slijepo da nisam vidjela da nema jednog prsta. Mislim da se Franjo nije naljutio. Strpljivo je šutio i čekao da shvatim, da mi u srcu progovori tišinom.
A ono što mi kaže jest pusti. Pusti Marijana sve što grčevito držiš u svojim rukama, a da ti ne pripada. Pusti Marijana sve što ti se nagomilalo u rukama toliko da ti je i zagrljaj uvijek zauzet. Pusti sve ono što oduzima mjesto ovim golubicama mira u mojim rukama. Ta gdje će one sletjeti ako su ti ruke pune, gdje je mjesto miru ako ne u naručju, kraj srca?
Otpusti bar taj jedan prst, bar taj jedan palac desne ruke i pusti… Pusti nek padne pred noge Gospodina sve ono što ti ne pripada i od Njega nije. Nek iscuri kao pijesak. Nek se prospe, prolije. Sasvim malo je dovoljno. Samo pusti.
Oslobodi svoje naručje i zagrljaj. Pusti terete. Nek ispadnu, razbiju se, razliju.
Čuvaj svoje naručje za golubice… Golubice mira.
Tako je to meni sjelo na srce. Tako sam razumjela. Kao osobnu i vlastitu opomenu svetoga Franje meni.
Tako sam i učinila i kad mi je teško, kad ne mogu više nositi, stanem pred kip Franje i gledam u njegove ruke. Ruke koje drže golubicu ali ona, iako on prsta nema, ne ispada. Jer tu pripada.
Jer tu joj je mjesto.
Shvaćam.
Ako mi je nešto od Boga, ako mi pripada, ne, neće ispasti iz mojih ruku tako lako čak i ako jedan prst otpustim. Jer u zagrljaj mi je naslonjeno. Pod srcem, u naručju.
I tu je mjesto onome što mi Gospodin preko Franje daruje. Objeručke da prigrlim. Da nosim mir u rukama, naručju, pod srcem.
Ali taj jedan prst da znam odmaknuti ako se pod okolnostima života nečeg suprotnog miru nakupi.
Da držim oči na njemu, da mi lice njegovo propovijeda. Da gledam njegov stav, mirne ruke i golubice među kojima, usudim se reći, čuva mjesto i za mene.
Da se popnem u njegovo naručje, držim svoje oči na njegovima, da me nosi i jednog dana preda onome koga duša moja čezne.
Pusti Marijana, otpusti prst da mir kojeg ti nebo želi dati možeš poput zrnaca pijeska ispuštati okolo. Pusti Marijana, sve ono suprotno od onoga što ti želimo dati. Dijeli mir okolo, a svoje terete ispusti pred mene. Jer čega si puna, ono što nosiš, to i drugima daješ… I drži oči na mojima koje Krista gledaju, da Ga jednog dana možemo gledati skupa.
U mene mi kip Franje nema jednog prsta, ali ima naručje i zagrljaj u kojem me čuva.
U njemu je najljepše sanjati.
Mir uživati.
Njegov nauk kroz otkucaje srca slušati.
I pridružiti svoju ruku i prste svoje njegovima, skupa sa njim golubice držati.
O Franjo, daj mi, u tvome zagrljaju uvijek ostati.
U svim situacijama života kad tereti pritisnu, da ti imaš svoje prste u svemu mome.
Iako na kipu jednoga nemaš.
Marijana Vištica