Sve vrijeme dok razmišljam o kolumni, padaju mi na pamet razne teme, ali nikako da se iskristalizira što želim reći. Danas, na nedjeljnoj misi, pročitani ulomak iz evanđelja pogađa u srž mojih misli. Opet se pokazalo da je evanđelje nepresušni izvor inspiracije, kako za život tako i za pisanje. Naime, govor je bio o farizeju i cariniku, (pročitaj Lk 18,9 – 14). Na kraju ulomka Isus reče: “Jer, svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi bit će uzvišen. “
Preda mnom su trajni zavjeti u Franjevačkom svjetovnom redu. Dat ću ih ako mjesno vijeće odobri moju zamolbu. A tako puno razmišljam o njima i franjevaštvu. O nama, framašima i trećarima. Razmišljam kakvi bi to mi trebali biti, a kakvi smo u očima drugih. Kakvi smo u bratstvu, a kakvi na drugim mjestima? Svaki put kada, razoružana svih ljudskih primjesa, stanem pred Boga sjetim se one da vrijedim upravo toliko i ništa više. Vide li me takvu moja braća, vide li me takvu drugi ljudi?
Često mi na pamet pada da nama, koji smo intenzivnije uključeni u život
Crkve, više prijeti opasnost od pojave ovakvog tipa farizejštine i, valjda nije pregrubo rečeno, licemjerstva. Ne znam jesam li u krivu, ali ne bih voljela da se naša lica preobražavaju u „blažene“ izraze, koji odašilju lažnu sliku svetosti. Neka je radije na njemu vidljivo kajanje, da čovjek kraj tebe zna da si i ti grešan, da i on ima pravo biti grešan, da smo na koncu svi grešni. Ali ako je kod drugih nema, kod nas bi trebala biti vidljiva nada i vjera da bez obzira na grešnost ima netko tko nam je spreman sve oprostiti. Sv. Franjo upozorava na ispraznost riječi. Prečesto spominjemo Boga u svakoj riječi iz navike, bez da zastanemo nad izgovorenim. Nabrajamo molitve i pobožnosti s premalo vjere. Kritiziramo i opominjemo kao da smo upravo mi Isusovi glasnogovornici. Tješimo bez suosjećajnosti. Propovijedamo o dobrim dijelovima našega života, a one lošije skrivamo. Hvalimo se našim duhovnim dostignućima, a o slabostima šutimo. Govorimo jezikom istine, molimo jezikom vjere, opominjimo jezikom ljubavi! Djelima svjedočimo ono što riječima tvrdimo. Nerijetko opravdavamo svoje grijehe i pogreške skrivajući se iza kojekakvih djela koje nam služe kao mjerilo pravednosti. Poput farizeja smatramo se boljim vjernicima samo zato što možda češće idemo na misu, volontiramo, postimo, molimo. Opravdavajući grijehe umanjujemo osjećaj kajanja, što može postati opaka bolest naše duše. Dižemo ruke visoko na molitvu, prigibamo koljeno duboko na poklon, a u srcu ostajemo površni, lišeni veličine nade i ljubavi i dubine vjere i poniznosti. Da ne nabrajam dalje, jer nas često upozoravaju na ovakve stvari, a mi opet tako često podliježemo našim ljudskim slabostima. Volimo da nas hvale i da nam se dive, da nas smatraju drugačijima ili boljima. A treba znati ostati normalan, rekao bi jedan fratar. Premoćna mi je ta rečenica. Biti normalan! Trajnim zavjetovanjem u OFS-u, ne postajem iznenadna moliteljica, Bogu bliza ili mila, nepogrešiva ili bolja. Postajem samo sluga beskorisni, ona koja se trudi još više upoznati Krista i svjedočiti Njegove riječi. Mala, grešna i neznatna, ništa više niti manje doli sluga.
Dao nam Bog čisto srce carinika, da se imamo snage poniziti pred Bogom i ljudima. Samo čisto srce čini nas pravim Božjim slugama. Ne znam zašto si dajem za pravo o ovome pisati, jer opet ostaje nedorečeno, ali neka ova kolumna bude samo mali poticaj svima nama da pogledamo gdje smo, tko smo i kakvim se predstavljamo. Neka svatko piše svoju priču, bez uljepšavanja.
– Ivana Ivanković