hod

Svakodnevno se susrećemo s ljudima na raznim mjestima i situacijama. Neki nas obogate, neki razvesele, pojedini pak razočaraju, naljute ili povrijede. Najgore od svega je da se susreti nikako ne dogode. Često ljudi prolaze pokraj nas kao sjene. Dok razgovaramo naš pogled prolazi kroz njih ili šara svud naokolo samo da se ne bi zaustavio na očima sugovornika, na stvarnosti, na istini. Sve je teže suosjećati, razumjeti ili uopće slušati nečije riječi ili probleme kad nam je, pomislili bi, dosta i naših jada. Imamo li mi  stvarno tolike jade ili smo sebe učinili jadnim zatvorivši se drugim ljudima? Nemamo li vremena za druge ili ne želimo pokazati koliko je malo ljubavi ostalo u našem srcu? Možda  toliko zagazimo u neistinu o sebi pa se bojimo da na površinu ne ispliva onaj pravi ja, ne bi li se kojim slučajem ukaljala slika plasirana javnosti.

Nekad mi se čini da postoji šablona kakav bi idealan čovjek trebao biti, reklo bi se faca. Pa na razne načine postajemo sve manje „ja“, a sve više „faca“. Ali opet postoje kritičari koji određuju jesi li u tome i uspio. Je li to barem jedan od razloga zbog kojeg odustajemo od razgovora, rasprava i susreta? Govoriti, a ne susresti se najjednostavniji je oblik komunikacije, ako se to uopće može nazvati komunikacijom. A sve nam se češće to nudi. Prihvaćamo lakoću razgovora iz kojeg se možemo isključiti samo pritiskom na jednu tipku, bez ikakvog objašnjenja. Mogu govoriti što hoću i koliko hoću bez bojazni hoće li suprotna strana primijetiti da mi je možda glas zadrhtao, obrazi se zacrvenili, ruke oznojile, sram me ili strah obuzeo. Govorim u nedogled jer sam samo malim dijelom sudionik razgovora, a onaj dio koji me otkriva  kao čovjeka čuvam za sebe. Iako nemam pojma zašto će mi. Mislimo mi i da nije sve tako crno, da sve ovisi o čovjeku, da i na ovakav način možeš biti iskren, ako ti to zaista i želiš, ali posljedice se nažalost polako naziru. Gubimo osjećaj za stvarnost i susreti ostaju u zraku, u ispraznosti riječi, bez pretjeranih emocija. Predstava bez likova, pjesma bez stihova, susret je bez iskrenog pogleda. Pišući i ovu kolumnu zapitam se koga to zanima moje mišljenje. Da ga ovoliko govorim koliko ga pišem, tko bi me imao volje slušati. I pitam se, da se ne družim ovoliko s ljudima o čemu bi tada pisala, bi li uopće i pisala. Jer svaki susret iskustvo je zlata vrijedno. Čudno bi to bilo da se ovaj naš odnos smatra klasičnom komunikacijom. Bilo bi to kao da ja pišem, a vi čitate i nitko nikome. Ovako su to simbolični krugovi gdje su moje misli, potaknute od ljudi na neku temu, mali kamenčić bačen u vodu koji će od vaših misli načiniti niz krugova koji se šire i dalje dijele s ljudima. I eto komunikacije. Još je zanimljivija ako nismo istomišljenici. Čovjek kod kojeg su susreti iskreni, biva postojaniji. Primijeti se kada ga nema, prepozna se njegov trud, voljen je i zna voljeti, nikad nije sam,  postaje faca po vlastitoj šabloni, iskačući iz onih klasičnih okvira.

Ovih smo se dana družili s Isusom, a bilo bi dobro da smo se i susreli s Njime. Isus je uvijek prisutan u susretima, cijelog se daje opet iznova, samo je pitanje jesmo li mi tu. Pružamo li ruku, dižemo li pogled, razgovaramo li s Njime? Jesmo li ovih dana, poput sv. Franje, poistovjetili Dijete u jaslama s Isusom u Euharistiji? Ili je to ostala samo simpatična figurica u idiličnim jaslicama, slavlje bez susreta. Isus se ne rađa da privuče pažnju, nego da meni pomogne da se s Njime rodim na novi život. U Novu godinu krenimo s više ljubavi, vjere i poniznosti. Da smognemo hrabrosti u punini se susretati s ljudima koji su nam kao braća povjerena jer oni su mjerilo naše svetosti i o suživotu s njima ovdje na zemlji ovisi nam mjesto gore na nebesima.

– Ivana Ivanković

Često čujemo kako se u negativnom smislu spominju Frama i framaši. Da tu mladi idu samo radi zabave, društva, da nisu kod kuće, da se nedolično ponašaju  i da ne nabrajam dalje jer svi mi to znamo. Mene to jako rastuži iako sve znam, imam svoje mišljenje o svemu tome i te mlade ne mogu okrivljivati, opet me rastuži. Valjda zato što meni ono „Frama“ puno znači. Obilježilo je jedno lijepo razdoblje moga života. Za mene to nije samo skupina mladih koja se nešto druži, pjeva, nego puno više, a o tome sam govorila već u kolumnama pa da se ne ponavljam. Ali dragi framaši, pišem vam kao sestra, čuvajte nam tu ljepotu od Frame. Nemoj ti biti onaj zbog kojeg će se ovakve priče slušati o Frami, iako će oni koji je ne poznaju uvijek pričati. Ako dođeš, neka te, tu je predivno, ali i poštuj to.

Razumijem svaku potrebu, svaku slabost, ali dopusti da te Frama oslobodi i pokaže neke prave vrijednosti u životu. Ne govori protiv Frame već joj daj priliku da ona tebi govori i da te oblikuje. Ako vidiš da tu zaista ne pripadaš i nemaš volje mijenjati se, budi fer i pozdravi je. Ja sam joj neizmjerno zahvalna što je sudjelovala u izgradnji novog čovjeka u meni, voljela bih da i vi to doživite. To se ne događa preko noći. To je proces koji traje godinama, ali i ti trebaš sudjelovati, trebaš se dati, tražiti i truditi. Lakše je u životu biti pasivan, tako nećeš nizašto biti odgovoran, nikome se nećeš zamjeriti, ali tada nećeš niti rasti, sazrijevati, otkrivati sebe i talente, nećeš znati svoje granice niti mogućnosti. A jesmo li za to stvoreni? Sudjeluj u svakoj novoj prilici i otkrivat ćeš dijelove sebe za koje nisi ni znao da postoje, važno je samo napraviti taj prvi korak i nikako na prvom padu ne odustati. Ovih dana promatrala sam zanimljiv prizor. Jedan se život rađao, a drugi se lagano privodio kraju. Ja stojim između, na trećem katu KBC Mostar, ispod mene ginekologija, a iznad mene „soba br. 7“ i razmišljam o prolaznosti ovozemaljskog života. Obadvije strane se bore i čekaju svoj trenutak. Kada će, kakav će i kako će doći zna samo Onaj koji ga šalje. Strah od nepoznatog stiže i jedne i druge. Iako se kod jednih nazire radost, a kod drugih tuga ipak se, gledajući očima vjere, oboje rađa na život. Jedno za život na zemlji, a drugo za život vječni. To je znao i veliki franjevac iz sobe br. 7 koji je u nedjelju dočekao svoj trenutak. Već mu se godinama divimo jer je uvijek birao život, a odluku o drugačijem je prepuštao Onome koji je jedino i može donijeti. Kod njega nije bilo praznog hoda, svaki dan do kraja je ispunjavao, borio se i nije bježao, više je vjerovao, a manje sumnjao. Vrijeme mu je bilo dar, život prilika, a snaga poticaj. Do kraja je se davao i nikada se nije štedio. Sebe je predao u Kristove ruke i tako se nije bojao života, a na koncu ni smrti. To je bio rezultat onakvog stanja duha, snage vjere i volje za životom. Na njegovom licu i u najtežim trenucima bio bi osmijeh i blagi pogled nade, djelovao je miran i spreman za poći. U život o kojem je propovijedao, ne samo riječi nego i primjerom. U spasenje njegovo ne sumnjamo jer je do kraja bio postojan. Ljudi koji žive kako im je rečeno odlaze bez straha kako im je obećano. Jer znaju da su sve dali i svoju misiju ovdje na zemlji izvršili. Takvi ljudi zaista izazivaju divljenje. Hoćemo li dopustiti da ta mudrost života umre zajedno s njime ili ćemo je uzet kao primjer i poticaj čovjeka koji je ostavio veliki trag u ovome svijetu i nastaviti je dalje pronositi da živi u njegovo ime, ali da i mi živimo s njom. I ono dijete se rodilo. Kako bi dobro bilo da se u nju može odmah ubrizgati ova mudrost života, ali ne ide. Ona sama treba učiti, treba spoznati, boriti se, padati i ustajati i sama izabrati put kojim želi ići. A ne moramo biti novorođenčad da bismo se iznova rodili. Rodili za Krista i izabrali put kojim je išao fra Ljubo.

Put evanđeoskog života, koji nam je u njegovom primjeru posvjedočen kao put koji ima smisao, koji ima svoj početak i kraj, put koji traži odricanje,  koji nudi radost, slobodu, upozorava na bol, patnju i progonstvo, ali i put koji na kraju daje obećanu ti plaću. Dragi framaši, ali i ostali, uvijek birajmo život!

– Ivana Ivanković

Sve vrijeme dok razmišljam o kolumni, padaju mi na pamet razne teme, ali nikako da se iskristalizira što želim reći. Danas, na nedjeljnoj misi, pročitani ulomak iz evanđelja pogađa u srž mojih misli. Opet se pokazalo da je evanđelje nepresušni izvor inspiracije, kako za život tako i za pisanje. Naime, govor je bio o farizeju i cariniku, (pročitaj Lk 18,9 – 14). Na kraju ulomka Isus reče: “Jer, svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi bit će uzvišen. “

Preda mnom su trajni zavjeti u Franjevačkom svjetovnom redu. Dat ću ih ako mjesno vijeće odobri moju zamolbu. A tako puno razmišljam o njima i franjevaštvu. O nama, framašima i trećarima. Razmišljam kakvi bi to mi trebali biti, a kakvi smo u očima drugih. Kakvi smo u bratstvu, a kakvi na drugim mjestima? Svaki put kada, razoružana svih ljudskih primjesa, stanem pred Boga sjetim se one da vrijedim upravo toliko i ništa više. Vide li me takvu moja braća, vide li me takvu drugi ljudi?

Često mi na pamet pada da nama, koji smo intenzivnije uključeni u život

Crkve, više prijeti opasnost od pojave ovakvog tipa farizejštine i, valjda nije pregrubo rečeno, licemjerstva. Ne znam jesam li u krivu, ali ne bih voljela da se naša lica preobražavaju u „blažene“ izraze, koji odašilju lažnu sliku svetosti. Neka je radije na njemu vidljivo kajanje, da čovjek kraj tebe zna da si i ti grešan, da i on ima pravo biti grešan, da smo na koncu svi grešni. Ali ako je kod drugih nema, kod nas bi trebala biti vidljiva nada i vjera da bez obzira na grešnost ima netko tko nam je spreman sve oprostiti. Sv. Franjo upozorava na ispraznost riječi. Prečesto spominjemo Boga u svakoj riječi iz navike, bez da zastanemo nad izgovorenim. Nabrajamo molitve i pobožnosti s premalo vjere. Kritiziramo i opominjemo kao da smo upravo mi Isusovi glasnogovornici. Tješimo bez suosjećajnosti. Propovijedamo o dobrim dijelovima našega života, a one lošije skrivamo. Hvalimo se našim duhovnim dostignućima, a o slabostima šutimo. Govorimo jezikom istine, molimo jezikom vjere, opominjimo jezikom ljubavi! Djelima svjedočimo ono što riječima tvrdimo. Nerijetko opravdavamo svoje grijehe i pogreške skrivajući se iza kojekakvih djela koje nam služe kao mjerilo pravednosti. Poput farizeja smatramo se boljim vjernicima samo zato što možda češće idemo na misu, volontiramo, postimo, molimo. Opravdavajući grijehe umanjujemo osjećaj kajanja, što može postati opaka bolest naše duše. Dižemo ruke visoko na molitvu, prigibamo koljeno duboko na poklon, a u srcu ostajemo površni, lišeni veličine nade i ljubavi i dubine vjere i poniznosti. Da ne nabrajam dalje, jer nas često upozoravaju na ovakve stvari, a mi opet tako često podliježemo našim ljudskim slabostima. Volimo da nas hvale i da nam se dive, da nas smatraju drugačijima ili boljima. A treba znati ostati normalan, rekao bi jedan fratar. Premoćna mi je ta rečenica. Biti normalan! Trajnim zavjetovanjem u OFS-u, ne postajem iznenadna moliteljica, Bogu bliza ili mila, nepogrešiva ili bolja. Postajem samo sluga beskorisni, ona koja se trudi još više upoznati Krista i svjedočiti Njegove riječi. Mala, grešna i neznatna, ništa više niti manje doli sluga.

Dao nam Bog čisto srce carinika, da se imamo snage poniziti pred Bogom i ljudima. Samo čisto srce čini nas pravim Božjim slugama. Ne znam zašto si dajem za pravo o ovome pisati, jer opet ostaje nedorečeno, ali neka ova kolumna bude samo mali poticaj svima nama da pogledamo gdje smo, tko smo i kakvim se predstavljamo. Neka svatko piše svoju priču, bez uljepšavanja.

– Ivana Ivanković

Ono što bi nam trebalo biti temelj duhovnog razvoja često postaje odbačena građa. Nerijetko ta knjiga popunjava samo prostor naših polica, a prostor namijenjen za nju unutar naših života ostaje prazan. Ako je i uzmemo, iščitavamo je kao neke memoare putopisca iz daleke prošlosti. Čitajući ne zastanemo na riječi, djelu niti osobi. Još uz to tekstovi su nam već poznati iz nedjeljnih čitanja koje smo jednako tako preslušali kao obvezni dio misnih obreda. Prolaze li kraj nas te riječi kao jureći vlakovi u koje ne ulazimo i uvijek na istom mjestu ostajemo? S istim pitanjima, problemima i sumnjama.

Začuješ li ikada u njima Glas koji govori tebi, danas? Vjerujući da su one istina valjda bi ih napokon trebala poslušati i prenijeti u život. A mi kao neuki narod još uvijek postavljamo pitanja na koje nam je već dao odgovore, strepimo iako nam govori da se ne bojimo i da njemu budućnost povjerimo, sumnjamo iako nam je tolika znamenja objavio i od nas traži samo da povjerujemo. Patimo za životom ovdje na zemlji, a vjerujemo u uskrsnuće. Mislimo da je daleko, a znamo da je živ. Ime mu pogrdno izgovaramo, a znamo da nas čuje. Molimo Ga, a ne slušamo odgovor. Tražimo Ga, a izbjegavamo susret.

Susret će se dogoditi u Evanđelju. Čitaj i upijaj svaku riječ dok ti krv u tijelu ne uzavre. Dok ne osjetiš da je najslađa zaraza inficirala tvoj organizam i pusti je da se proširi, da jača, da raste. Čuvaj se bolesti koja nije zaražena Kristom. Samo ova bol daje život, svaka te druga usmrti. Čitaj dok ne postaneš dio tih riječi. Srest ćeš u sebi Golgotu, ali i Betlehem. Rađat ćeš se s Kristom, patiti i umirati, ali ne zaboravi da ćeš i uskrsnuti. Gledat ćeš ga kako hoda po moru, slušati njegove propovijedi u sinagogama, bit ćeš dio mnoštva koje je nahranio. Čitaj i slušaj jer je ta knjiga putokaz u labirintu života. Ne znamo što nas iza ugla čeka, ali u takvim situacijama samo nas vjera može spasiti. Pusti neka te vodi. Život ti nudi prilike da pokažeš što si naučio. Prihvatiš li Evanđelje kao živu riječ ovaj test za tebe neće biti težak. Kada se nađeš u situaciji biti svećenik, levit ili Samarijanac, ti ćeš bez razmišljanja postati Samarijanac. Između Marte i Marije izabrat ćeš Mariju i prestati se brinuti za mnoge nepotrebne stvari. Možda ćeš postati Juda ili Petar, ali ćeš znati da grijeh ubija, a kajanje oslobađa. I tebi sotona nudi iste napasti, budeš li znao prave odgovore moći ćeš im odoljeti. I tako redom za svaki primjer u tvome životu jer kod Boga nema nepredviđenih situacija koje se ne bi našle u ovome uputstvu.

Prigrlimo Evanđelje i krenimo s njim kroz život. Ne budimo gluhi pored zdravih ušiju i slijepi pored zdravih očiju. Slušaj, gledaj, živi! Izvršavaj upućene ti riječi. Sv. Franjo je bio hodajuće Evanđelje. On je živi primjer kako Bog proslavi one koji slijede Njegovu riječ. Svakodnevno prenosi Evanđelje u život, pa ćeš jednom i ti prijeći iz života u Evanđelje. Jer ćeš postati dio Istine koja se u njemu naviješta.

Ne zamjeri mi što sam se često u ovom tekstu obraćala „tebi“. Ne umišljam pri tom vlastitu savršenost, već samo želim osnažiti riječi koje su upućene najprije meni, pa onda tebi.

– Ivana Ivanković