Marija. Škola ljubavi i poniznosti, vjere i predanosti. S Marijom hodamo kroz Došašće, slušajući njezine riječi, promatrajući njezine postupke. Žena koja prihvati biti majka Isusu. Jesmo li joj ikada na tome zahvalili? Bog je trebao ženu, da bi postao čovjekom. Barem je tako želio. Posvetivši njezinu utrobu, posvetiše se sve utrobe ovoga svijeta. Mogla je Marija odbiti Božju milost, posvetiti se sebi i svojim planovima, a ne nekima koje joj Bog „nameće“. Ali nije. Ona tek zbunjeno upita jedno pitanje i dopusti da se na njoj provede Božja volja.
Kad bi barem sve žene imale Mariju za uzora. Možda bi puno više bilo posvećenih, a manje krvavih posteljica. Iz kojih se trebao roditi život, a presudila je smrt. Zar se o tome treba raspravljati? Zar će nam to sutra biti normalno? Kome živimo? Koji Božić slavimo? Božića nema bez Marije, bez majke, žrtve, rađanja, nema ga bez djeteta, nema ga bez Boga. Pogledaj samo tu Marijinu rečenicu! Evo službenice Gospodnje… Ne govori Marija samo: „Evo mene“, ne ističe sebe kao netko tko je veličina sam po sebi, nego se stavlja u službu Božju i tako, sa samo tri riječi, potvrđuje kome živi. Upućuje tek na sebe da je evo, tu je i ne želi nigdje drugo biti, prisutna je cijelim svojim bićem. Neka mi bude po riječi tvojoj. Veliko je to povjerenje kada ovako prihvati riječi Anđela, bez razmišljanja koje su posljedice i što sve sa sobom nosi ovako važna uloga. Neka bude onako kako si ti to Bože zamislio, a ja sam samo tvoja sluškinja ovdje na zemlji i što zatražiš od mene, ja ću to raditi. Potpuno se predajem u Tvoje ruke, Ti me vodi i usmjeravaj, a ja ću Te slijediti. Pa Bože moj koje li poniznosti.
I svaki put, ovako pred Božić, zastanem pred ovim Marijinim riječima i pokušavam barem malo te poniznosti utkati u svoje srce. Da se poklonim Isusu i prepustim se, bez puno pitanja, njegovoj volji. Sporo to ide, moram priznati, ali valjda sam na pravom putu. Riječ tijelom postade. Slabašno tijelo koje Marija prima u svoje naručje, ljubi i miluje. Marija postade Isusova majka. Marija postade majka svih nas. Ona je majka koja te tako čvrsto zagrli. Majka koja ti se nježno smije i prati pogledom. Majka je koja te blago opominje i poziva na obraćenje. Ona koja te tješi i plače s tobom. Ona koja sve tvoje tajne brižljivo čuva u srcu. Osjetiš li ikada taj nježni dodir i topli poljubac? Traži ga, ako već nisi. Ona je majka i tvoje majke. Majka je kada je tvoja majka kilometrima daleko ili je već prešla na drugi svijet ili je možda zaboravila biti majka. Znaj da uvijek imaš dvije majke. Nauči nas Marijo biti majke. Nauči nas poštovati i voljeti majke. Pokaži nam kreposti žene kako bi više cijenile samu sebe te ih tako i drugi cijenili. Isus nije zaboravio svu žrtvu koju njegova majka podnese za njega i postavi je za Kraljicu neba i zemlje. Ona to nije tražila, ali je to mjesto dobila već onda kad je izgovorila: „Evo službenice Gospodnje.“ Gdje je moje „evo me“?
– Ivana Ivanković