Dolazi još jedna jesen. A svaka jesen me podsjeća na neke nove početke. Novi razred, nova godina, poslovi. I u prirodi se nešto mijenja. Grane odbacuju lišće i spremaju se za novi ciklus života. Prirodno je obnavljati se. A mi smo potrebni svakodnevne obnove. Predvečer pusti današnji dan, današnjeg čovjeka. Jutru daj novu priliku i novog, boljeg čovjeka. Čudno je to protjecanje vremena. Nekad nam je prijatelj, a nekad najveći neprijatelj. Kada je vrijeme od nečega? Iako svaki čovjek ima svoje vrijeme, ipak ga se često baca u okvire drugoga. Ja ne mogu brzo. Sat ovdje traje, vremena uvijek ima i sekunde su nekada duge. Netko prije, netko kasnije proživi neke trenutke. Kako bilo, ne diraj moj tempo. Ne pokušavaj ga usporiti niti ubrzati. Najbolji je trenutak sada. Ali znam li živjeti u trenutku? Kugla vremena okreće se u beskonačnosti. Ne vraća se ono što je prošlo, a za ono što će doći neću biti spremna, ako ne riješim ovo sada. To je sve još jedan genijalan Božji izum. Kad nam je dobro mi bi stopirali vrijeme, a kad je teško ubrzali. Zato je najbolje ovako kako je. Neka teče. I dobro i loše proći će. Kroz njega se opet prožima Božja ljubav prema nama i nada.
Tko ti još daje sutra, ako si pogriješio danas? Za jučer Ti zahvaljujem, danas živim, onom sutra se nadam. U vremenu se izgrađujemo, sazrijevamo, starimo, upoznajemo, zaboravljamo, opraštamo. Pa zanimljivo je to vrijeme. Svega u njemu ima. Nikad ne miruje. Bog zasigurno nije izmislio kolotečinu. Ne, On je prekreativan za takvo nešto. I zato je nama dao materijal, da oblikujemo svoje vrijeme. Da budemo umjetnici svoga djela. A on će biti stalak koji će sve to čvrsto pridržavati. Boji, šaraj, živi, unesi dinamiku. Imaš ljude, mjesta, kuće, prirodu, stvari, osjećaje, mane, ljubav, tugu, sreću, riječi, govor. Jao koliko materijala, pa to može biti savršena umjetnost. E pa to je vrijeme! Remek djelo najboljeg tima. Bog i ja. I nema trećega. Treće ubacuješ u svoje djelo, po izboru. Ali oni nisu stvaraoci, oni su sudionici. Možda ćemo to platno staviti pred Boga kada trebadne. Možda će nam se suditi po našoj kreativnosti življenja u danome vremenu. Kakvo je moje platno? Crno, bez boje? Samo jedna ravna crta? Ne iskačem ni gore ni dolje. Bez obzira na stvari i ljude oko sebe držim se samo svoga cilja? Ili je šareno, ispunjeno koracima raznih smjerova, potpisima različitih ljudi, pečatima mnogih susreta, žuljevima zajedničkog truda, kapljicama znoja i suza, preslikanim osmjesima itd. da ne nabrajam. Nešto mi se čini da bi se Bogu svidjelo takvo platno. Da je netko iskoristio sav dani materijal. Ali opet i jedna linija je umjetnost i u njoj je nešto sadržano. Pa neka to stručni žiri procijeni. Samo ne zaboravi da imaš platno. I nad njim ne treba mudrovati, nego slikati. Nečije je kraće, nečije duže, ali bitan je sadržaj. Hoće li biti dana da nije povučena niti jedna crta? Zar ćeš ostaviti platno prazno čekajući sutra? Nadamo se da će sutra doći, ali što ako ne dođe? Pogledaj ima li igdje na tvome platnu iscrtan križ? Preslikan Krist? Čiji potpis stoji na dnu? Bog i ja ili samo, JA? Zar postoji samo JA? A tko ti dade platno?
Ne boj se sivih i tmurnih boja i one su dio umjetnosti. Samo je nekada potrebno podignuti kist, isprati ga i zamočiti u neku drugu boju, možda ona baš bude vedra. Ali podignuti kist, a to bi značilo riješiti to što stvara sivilo. Jer ako nastavimo bojati dalje, nismo se usudili uhvatiti ukoštac s tim stvarima. Ta tamna boja će mrljati i protezati se i kroz one vedrije boje. Podigni kist i isperi. A to je obnova. Svakodnevna. Slikaj svoja godišnja doba. I ne čudi se ako ti ljeto bude kišovito, a zima sunčana. Ne zaboravi. Bog nije izmislio kolotečinu. Definicije daju ljudi, a Bog daje slobodu. Kako bi bilo dobro da se jedan dan zaustave satovi. Da kreneš i stigneš kad dođeš. Čini mi se da su to radili sveti ljudi. Nisu robovali vremenu, nego su živjeli u vremenu, onako baš živjeli. Do srži ispijajući svaki trenutak, bez žurbe, cijeneći ovo sada. Ali za to baš treba imati snage. I takvi su rijetki. A i svijet bi vjerojatno bio u kaosu da se nismo nekako ograničili. Ali imamo i onu, živjeti u svijetu, ali ne od svijeta. Pa se prilagodi, ali opet stvaraj svoje vrijeme. I ne moraš ići daleko da bi ga ispisao, dovoljno je izići iz sebe. A i ja ću valjda jednom naučiti uskladiti ta dva svijeta, pa da više brate ne kasnim. Oprostite mi ako vas ova moja mašta zbunjuje, volim pisati u slikama. Eto! Ovaj se trenutak neće ponoviti, živi ga!
Ivana Ivanković