Svaki pokušaj govora o Bogu u konačnici ostaje na pokušaju. Svaka propovijed o Bogu, zapravo je zamuckivanje. Koliko se god trudili i naprezali na kraju krajeva moramo „potpisati kapitulaciju“ te ponizno priznati, i sebi, i drugima, da naše riječi o Bogu uvijek ostaju nedovršene. A to je ustvari jedini put kada želimo govoriti o Bogu. Jer Boga ne možemo staviti u riječi i rečenici. Ako jesmo, ograničili smo ga. A On je neograničen. I naše nedovršene riječi zapravo su vrata, prostor kroz koji dozvoljavamo da nas Bog iznenadi i sam nam se pokaže i progovori o sebi. Govoriti o svecima isto nam se događa kao i s Bogom. Isto nam se piše. A pogotovo kada je riječ o svetom Franji. Jer u konačnici ne govorimo o sv. Franji nego o Bogu koji se na jedan snažan i čudesan način očitova u životu ovoga malenog rasipnika Božje ljubavi, dobrote, milosti… Zato se ne zanosim niti mislim da su ove moje riječi nešto dovršeno i konkretno napisano o svetom Franji i Bogu. Nešto što već možda niste čuli i vidjeli. Ne, nije to u pitanju. Ovo je samo jedan pokušaj na drugačiji način govoriti o svetom Franji. Naglasiti jednu u njegovom životu tako istaknutu, a opet nepravedno zapostavljenu, usudio bih se reći krepost.
„Franjo je bio jednostavan, uzvišen i tajnovit, svakako zavodljiv, a u biti neshvatljiv. Čitav svoj život ponašao se opijeno, neuobičajeno i neobzirno, upravo kao neizlječivo zaljubljen. Bio je div svetosti“ (Yves Ivonides). U ovoj prethodnoj rečenici prekrasno je opisan i uvijek je volim citirati. Kratko i jasno rečeno: Franjo je bio čudak. I kada čujemo bilo što o sv. Franji Asiškome, mnogi odmah pomisle na malenoga, neznatnoga, krhkoga sveca koji je poslije svoga obraćenje u dvadeset i nekoj godini života redovito hodao u otrcanim i prljavim dronjcima po kojima je bio prepoznatljiv. U isto vrijeme, kako onda tako i danas, kod ljudi je budio divljenje i čuđenje, oduševljavao i zbunjivao, bio prihvaćen i odbacivan, slavljen i prezren. Upravo poput svoga Gospodina. Ali nitko prema njemu nije mogao biti ravnodušan. Nitko! Ni onda, ni dan-danas. Franjevačka obitelj koja je od njega nastala… Ne zna joj se broja.
Kao mladić bio je lider i kolovođa. Pokretač asiške mladeži. I ta energija nije mogla ostati ne primijećena i zapostavljena od Boga. Morao je Bog to iskoristiti. U novčaniku je uvijek imao dovoljno novca da može okupiti oko sebe družinu koja će mu se diviti i koju će na neki način kontrolirati i učiniti vjernom i odanom. Ali taj novac nije mogao dugo izdržati u Franjinim džepovima. Žuljao ga je. Franjo i novac nisu mogli jedan s drugim. Kao voda i vatra. Kako prije tako i poslije obraćenja. Ali oduvijek je imao i u sebi nosio jednu osobinu, ovdje bih je nazvao vrlinom: rasipnost. Franjo je bio rasipnik koji nije imao mjeru. Rasipao je sve što je imao dok je imao. Iako je bio zaljubljen u sestricu siromaštinu, on je zapravo posjedovao najviše. Iako se odrekao očeva bogatstva, hodao praznih i probušenih džepova, kroz koje je šibala promaja, što je bio znak prezrenosti prema novcu, ono što nije mogao promijeniti bila je njegova rasipna, a u biti darežljiva narav. Narav se promijeniti ne može. Takav si kakav jesi. I ne možeš protiv toga. Franjo je uvijek, gdje je god dolazio, rasipao ono što je dobio u susretu s Bogom. Nije mogao samo za sebe zadržati sve ono što mu je Bog darovao. Želio je da svi osjete i prime ono što je i on primio i dobio od svoga Gospodina. Želio je svakoga iznenaditi i darivati. Iako praznih i probušenih džepova, bez ikakvog interesa, svi su ga željeli vidjeti, čuti, dodirnuti. Izgledao je kao obična vucibatina koja nije bila vrijedna ničije pažnje, a opet kad bi se pojavio u nekom mjestu svi su trčali i govorili: „Evo sveca“. Ljudi su poslije susreta sa svetim Franjom odlazili bogatiji i ispunjeniji, iako im nije dao ama baš ništa. To nam sve mogu potvrditi izvori o svetom Franji. I nismo izmislili toplu vodu kada smo sve ovo napisali i rekli.
Kako je Franjo u svemu tome uspio? Najveća je hereza ili bolje reći glupost koju sam pročitao o njemu da je njegov život bio snažno odricanje. Ne, nije! I to nikada neću moći prihvatiti o svome serafskome ocu. Franjin život nije bio odricanje, nego odabiranje. Franjo se nije odrekao nego odabrao. Odabrao je Boga. I njemu se potpuno predao. Njegov je život bio afirmacija, ne negacija. Zato je i mogao biti rasipnik. Jer je „posjedovao“ ono najvrjednije, Boga. Stoga i ne čudi da su svi u susretu s njime izlazili bogatiji, sretniji i ispunjeniji. To je bio Franjo. Najveći među najvećima. A opet najmanji među najmanjima. Naizgled nespojivo, ali je tako. Nije li cijeli život spajao nespojivo. Evo, i siromaštvo i rasipnost. To je mogao samo jedan i jedini sv. Franjo. Hvala ti, sveti oče!
Dragi moji, sretna vam i blagoslovljena svetkovina svetoga našega oca Franje. Mir vam i dobro!
– fra Slaven Brekalo