Na Google Kartama jasno piše,
od Izraela do Palestine,
dva dana hoda.
Izraelcima je trebalo četdreset godina.
Č-e-t-r-d-e-s-e-t.
Četrdeset godina iščekivanja, straha, čežnje.
Iako su znali da ih On prati i čuva,
iako im je davao znakove mira i sigurnosti,
u njima je svejedno tinjao plamen tjeskobe i zabrinutosti.
Četrdeset godina je trebalo da sve ono ogorčeno od čekanja, ljutnje i prošlosti,
ono nevjerno u budućnost, u bolje i svjetlije sutra, nove početke, ali i nove padove,
zarobljeno u sadašnjosti, u pustinji svojih negativnih misli i svoje nepovjerljivosti,
četrdeset godina da sve to nepovratno nestane i izgubi se u toj istoj pustinji.
Novi ljudi, i tijelom i duhom, samo novi ljudi, su nastavili dalje.
Samo su oni spremni, čisti, hrabri, vjerni Bogu i puni strahopoštovanja bili dostojni izići iz pustinje svojih života i napojiti se na izvorima Obećane zemlje.
Ni sam Mojsije nije ušao.
Dovede ga Bog do zemlje moapske, i reče mu: “Gledaj. Ali nikada nećeš ući.”
Četrdeset.
Uvijek taj simbolični broj četrdeset.
U ovih četrdeset dana ostavimo i mi iza sebe sve ono što nas koči da idemo dalje.
Sve ono bez čega želimo nastaviti.
Okrenimo se novim putovima vjere i spremno zakoračimo u sve što nas čeka.
Odvažno hodimo dalje, bez gledanja unatrag, bez vraćanja filma na ono što trebamo zaboraviti.
Dopustimo sebi da u ovoj korizmi osjetimo njihovu pustinju, njihov neobični znak spasenja i toga kako je lijepo pustiti sve ono što nam nije potrebno i sve ono što nije dobro za nas.
U ovim neshvatljivim i burnim vremenima, upalimo njegovo svjetlo u nama kako bi svoje mogli pojačati na najjače i tako istinski živjeti ono u što vjerujemo.
Marija Kristina Čolak