pustinja

Prema Međugorju, onako sretni i ispunjeni, krenuli smo s velikim uzbuđenjem, ali i strahom.

Kada smo došli, slijedilo je raspoređivanje po sobama, a nakon toga smo krenuli ka crkvi na krunicu i misu, no na putu do tamo i nismo bili baš pričljivi, još je bila prisutna doza srama. Nakon mise, vratili smo se u Domus Pacis na večeru, potom je uslijedilo fra Jozino predavanje i upoznavanje. Fra Jozo nam je govorio o obećanju, o snazi riječi koje izgovaramo, koliku one snagu i moć imaju, kako je riječ ujedno i oružje i lijek, kako su obećanja drugima važna, koliko znači ne održati obećanje i kako se mi osjećamo kada ga netko ne održi, te na koncu kako mi obećanjem pobjeđujemo grijeh, a približavamo se Gospodinu.

”𝘕𝘦 𝘤̌𝘪𝘯𝘪𝘮𝘰 𝘮𝘪 𝘶𝘴𝘭𝘶𝘨𝘶 𝘉𝘰𝘨𝘶, 𝘯𝘦𝘨𝘰 𝘖𝘯 𝘯𝘢𝘮𝘢” – ”𝘕𝘦 𝘪𝘻𝘢𝘣𝘳𝘢𝘴𝘵𝘦 𝘷𝘪 𝘮𝘦𝘯𝘦 𝘯𝘦𝘨𝘰 𝘫𝘢 𝘪𝘻𝘢𝘣𝘳𝘢𝘩 𝘷𝘢𝘴.”

Također nam je govorio o važnosti proučavanja svoje vjere, o tome što znači odazvati se na svaki poziv dobra i ujedno imati ciljeve po kojima ćemo živjeti našu vjeru. Od nas je tražio da budemo svjesni u prepoznavanju siromaha, siromaha duhom, siromaha ljubavi, siromaha dobrotom…

-Prepoznaj, pomozi, potakni!

Nakon jako poučnog predavanja nastupilo je upoznavanje. Cilj je bio da se oslobodimo straha, ali na zabavan način, stoga je upoznavanje bilo popraćeno smijehom, osjećajem radosti i zajedništva… Jedan od ljepših dijelova seminara bilo je cjelonoćno klanjanje pred Presvetim, gdje je svakome bilo omogućeno da ima svojih pola sata, po želji i više.

U kapelici se mogla osjetiti Njegova prisutnost, Njegova tišina, Njegovo otvoreno srce. Ta večer je bila ispunjena posebnim duhom, Svetim Duhom. Njegova nas je tišina ohrabrila, ulila sigurnosti, otjerala strahove, obnovila, te smo tako ispunjeni otišli na spavanje.

Drugi dan je započeo s jutarnjom molitvom i doručkom, te je slijedio rad po grupama koji se temeljio na tumačenju pravog značenja obećanja; koje su naše asocijacije na riječ obećanje, što za nas znači obećanje, kako se mi osjećamo kada ga ne održimo i slično. Dalo nam je poticaj na razmišljanje.

U sklopu rada po grupama imali smo i zadatak: ‘’odlutati u svoju pustinju’’, što je predstavljalo način duhovnog upoznavanja sebe (usput smo imali i nekoliko pitanja koja su nam bila vodilja). Kroz pustinju, vjerujem da smo temeljito razmotrili svoja djela, svoja ponašanja, i na kraju razmišljali o tome jesmo li mi uzorni framaši.

Uslijed jako dobre duhovne meditacije slijedio je ručak i odmor, no mi smo hrlili jedni za drugima, hrlili smo druženjima pa smo tako i otišli zajedno na kavu kako bi još više saznali jedni o drugima. S kave smo požurili na fra Andrijino predavanje na temu ”Sakrament Euharistije” gdje smo temeljito prošli kroz sve dijelove Svete mise: što pojedini dijelovi znače i kako ozbiljno pristupiti Svetoj misi, a naravno mi smo uz to postavljali razno razna pitanja.

S predavanja smo se ponovno zaputili prema crkvi te poslušali Evanđelje koje je ujedno bilo i geslo našeg seminara za prvoobećanike: ”𝘚𝘷𝘰𝘫𝘰𝘮 𝘤́𝘦𝘵𝘦 𝘴𝘦 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘰𝘫𝘢𝘯𝘰𝘴̌𝘤́𝘶 𝘴𝘱𝘢𝘴𝘪𝘵𝘪” (𝘓𝘬 21,19) koje nas je potaklo na razmišljanje o tome kako je ono materijalno prolazno, kako život treba graditi na čvrstim temeljima, te kako ustrajati u Ljubavi!

Vraćajući se prema Domus Pacisu s nestrpljenjem smo čekali da dođe zabavni dio večeri, no prije toga smo se svi zajedno okupili na velike stepenice uz gitaru i pjesme. Večer je bila neopisivo lijepa… smijeh, radost i framaši…

Tako je došlo i nedjeljno jutro, kao i prethodno, nakon molitve i doručka, otišli smo na Svetu Misu zahvaliti se na ova nezaboravna 3 dana i na dobivenoj prilici za sudjelovanje na seminaru. Izlazeći iz crkve i znajući da ćemo se naći, i svi zajedno otići na Podbrdo, to se ipak nije dogodilo, stoga je nastupio ”Plan C”, a to je bilo predavanje naše Marije Rezić (područne predstavnice Frame u vijeću OFS-a), koja nam je ispričala svoj put prije i tijekom Frame. Predavanje je, vjerujem, bila velika inspiracija i motivacija za mnoge. O predavanju se zaista da razgovarati jer je bilo stvarno nadahnjujuće. Uslijedio je plenum, naši dojmovi na ovom seminaru, koga smo sve upoznali, što nam se najviše svidjelo, a uz to je palo još i par suza, ako ništa onda skrivećki…

Tako se seminar, nažalost, privodio kraju, jer sve što je lijepo kratko traje. Još smo se malo slikali, pričali o dogodovštinama i smiješnim trenucima, pozdravili se zagrljajem i već tada dogovarali gdje će i u koga će biti sljedeća kava. Hvala Mu za ova tri dana… u našim srcima ima posebno mjesto!

Sara Slišković, Frama Mostar