Puče moj, što učinih tebi
ili u čemu ožalostih tebe?
Odgovori meni!
Ja radi tebe i tvoga spasenja
bičevima udaran bijah,
a ti mene predade bičevima svojih grijeha.
Ja izvedoh tebe iz oluja života
smirivši nabujale rijeke bola,
a ti mene predade nijekanju i zaboravu.
Ja pred tobom otvorih nove dane,
a ti se prepusti životarenjima i prolaznostima.
Ja red tobom idoh kao primjer,
a ti se okrenu današnjim idolima
i ode od Oca moga.
Ja hranih tebe u pustinji života Riječju,
a tebi bijaše slađe čuti onu ljudsku.
Ja tebe napojih živim vrelom,
a ti mene ostavi žedna svoje blizine.
Ja radi tebe krunom trnja okrunjen bijah,
a ti danas kraljevima druge zoveš.
Ja dadoh tebi Mojim se zvati,
a ti ljubav traziš na krivim mjestima.
Ja tebi dadoh svoj križ i život,
da u njemu nadeš spasenje,
a ti slijep za vidjeti
beskrajnu Ljubav u tome.
Marija-Zorka Vasilj
Korizma
Na Google Kartama jasno piše,
od Izraela do Palestine,
dva dana hoda.
Izraelcima je trebalo četdreset godina.
Č-e-t-r-d-e-s-e-t.
Četrdeset godina iščekivanja, straha, čežnje.
Iako su znali da ih On prati i čuva,
iako im je davao znakove mira i sigurnosti,
u njima je svejedno tinjao plamen tjeskobe i zabrinutosti.
Četrdeset godina je trebalo da sve ono ogorčeno od čekanja, ljutnje i prošlosti,
ono nevjerno u budućnost, u bolje i svjetlije sutra, nove početke, ali i nove padove,
zarobljeno u sadašnjosti, u pustinji svojih negativnih misli i svoje nepovjerljivosti,
četrdeset godina da sve to nepovratno nestane i izgubi se u toj istoj pustinji.
Novi ljudi, i tijelom i duhom, samo novi ljudi, su nastavili dalje.
Samo su oni spremni, čisti, hrabri, vjerni Bogu i puni strahopoštovanja bili dostojni izići iz pustinje svojih života i napojiti se na izvorima Obećane zemlje.
Ni sam Mojsije nije ušao.
Dovede ga Bog do zemlje moapske, i reče mu: “Gledaj. Ali nikada nećeš ući.”
Četrdeset.
Uvijek taj simbolični broj četrdeset.
U ovih četrdeset dana ostavimo i mi iza sebe sve ono što nas koči da idemo dalje.
Sve ono bez čega želimo nastaviti.
Okrenimo se novim putovima vjere i spremno zakoračimo u sve što nas čeka.
Odvažno hodimo dalje, bez gledanja unatrag, bez vraćanja filma na ono što trebamo zaboraviti.
Dopustimo sebi da u ovoj korizmi osjetimo njihovu pustinju, njihov neobični znak spasenja i toga kako je lijepo pustiti sve ono što nam nije potrebno i sve ono što nije dobro za nas.
U ovim neshvatljivim i burnim vremenima, upalimo njegovo svjetlo u nama kako bi svoje mogli pojačati na najjače i tako istinski živjeti ono u što vjerujemo.
Marija Kristina Čolak
Korizma je. Vrijeme je da stanem pred križ.
Stanem i promatram tu Ljubav koja toliko ljubi.
Pogled ide s mjesta na mjesto
a srce biva potreseno.
Zar netko može ovako ljubiti?
Mene.
I ugledam čavle.
Prije su mi bili odbojni.
Mislio sam da su tu samo da me zauvijek prikuju na osudu. Zato ih nikada nisam znao prihvatiti. Nije da ne zaslužujem osudu ali biti prikovan za to oporo drvo nikada mi se nije učinilo privlačno. Ni sad nije ali kao da se nešto u meni promijenilo. Čini mi se da sam ih prihvatio.
Bez njih se na križu ne može ostati a želio bih biti tu s Tobom. Zato Te molim da mi daruješ čavle. Znam da bi bez njih i ruke i noge bježale od križa. A bez križa nema ljubavi za Tebe. Daruj mi čavle kojima bih srce zauvijek prikovao uz Tvoju vjernu ljubav.
Kruna nakon njih privlači pažnju mog pogleda.
Trnova kruna. Njome nikada nijedan kralj nije bio okrunjen. U našim očima takvu krunu ne nose nikakvi moćnici ni ljudi koji imaju vlast. Nema ništa vrijedno poštovanja u takvoj kruni. Ipak, Ti je nosiš da me naučiš da se prava veličina krije u poniznosti. Ne želiš da mislim da mogu biti veći od Tebe pa mi pokazuješ kako se trebam kruniti: poniznošću. Zato Te molim: podari mi takvu trnovu krunu, sličnu Tvojoj da ne krunim samoga sebe već da znam da nisam veći od onog što Ti u meni vidiš.
Kao vrhunac onoga što promatram pored križa vidim koplje. Vrh koplja kao da je natopljen Krvlju.
Znao si da će nam ovakav prizor biti odbojan. Bojat ćemo se pristupiti ovakvom prizoru. I nisi htio ostati nam dalek. Hoćeš da uđemo u samo središte Ljubavi koja je za nas po(d)nijela križ. Proboden bok svjedoči o Srcu otvorenom samo za mene. Srce koje je prazno od sebe samoga kako bih ja u Njemu mogao pronaći dom. Zato Te molim: daruj i meni proboden bok. Želim upoznati ljepotu života za druge i veličinu ljubavi kada se život položi za drugoga. Samo probodeno srce može biti prazno od sebe samoga i tako napraviti prostor za druge – za Tebe.
Čudno je to. Prije mi je sve ovo bilo tako odbojno i oporo. Sada Te molim da mi sve to daruješ kako bih još više upoznao Tebe, kako bih znao zahvaliti za toliku Ljubav.
Hvala Ti na križu!
Hvala Ti na čavlima!
Hvala ti na kruni!
Hvala ti na koplju i probodenom boku!
Hvala ti na Ljubavi i što si Ljubav!
fra Nikola Jurišić
Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti!
Napomena! Ova kolumna je zahtjevnija nego ostale jer prije nego počneš čitati sve ove redove ispod, pročitaj 18. poglavlje Matejevog evanđelja od retka 21. kada Petar pristupi Isusu. Ili nemoj, ali bolje ćeš razumjeti ako pročitaš.
Nemam puno godina ali ova korizma je na poseban način puna neočekivanih izazova, odricanja, dvojbi, rasprava, straha, laži, potreba… i dužnika. Kad kažem dužnik, sigurno ne mislim samo na one koji mi duguju novac, već na sve one koji me dovedu do toga da se “bavim” njima, i to upravo onda tako nisam planirala, kad imam “važnijih” stvari, i obveza, i neprekriženih zadataka na to-do popisu. Dužnikom mogu nazvati i svaku slabost onoga pored mene koja za sobom vuče potrebu da priskočim upomoć, mogu nazvati svaku osobu koja očekuje ljudsku blizinu i moju odgovornost da se odazovem, mogu tako nazvati i prijatelja koji je baš sada potreban moga strpljenja i razumijevanja. A kada se pored mene pojave takvi dužnici, bome sam i burnija i kivnija, jer sam ugrožena u svojim planovima, nego onda kad mi netko duguje papirnati dug. Duguju nam naše vrijeme, i energiju i poremećene planove, i nered u kući i u srcu, i sve lijepe riječi koje teško izlaze iz usta.
Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti – moli dužnik sa onih navedenih stranica na početku. Mole tako i nas, molimo i mi, iako ne čujemo. I vraća nam se polako i bude vraćeno, iako nekad ne vidimo.
Dužnici smo Božji. Dodijavamo Mu sada svojim žuganjem, dangubljenjem, razmišljanjem o budućnosti, o nadoknadi planova i što će biti s nama kad sve ovo prođe. Dužnici smo. Dugo mi se ovih dana po glavi listaju slike albuma, raduju me jer na trenutak zaboravljam sav ovaj novi svijet zvan karantena oko nas.
Franjevačke stepenice – tome sam se počela učiti u Asizu, a ovih dana se toga prisjećam jer mi iskaču slike kao uspomene i godišnjice svih divnih putovanja na naše izvore. Franjevačke stepenice su moja „Eureka!“ koja neprestano vode korake naprijed u ovome Velikom tjednu, ovakvome kakav je. One nemaju smisla ako ne idu pravilnim redoslijedom i samo su ih tri ali jedna bez druge i treće ne vode nikakvoj visini, prema nebu. A mi framaši ponekad želimo samo zakoračiti.
Prva je, biti čovjek (…).
U fusnoti: Biti čovjek misli, ideja, osjećaja, inspiracije, poticaja. Dobar, zreo, neiskvaren, raspoloživ, neumoran, istinski radostan, ovisno o prilici neozbiljan i djetinjast. Čovjek u svome vremenu ali ne od “mode svoga vremena”. Biti onaj koji će biti hrabar prekinuti nered, znati primijetiti detalje, trud, pohvaliti, zahvaliti.
U zagradi: Ne budimo paničari – sada ili ikada imamo priliku za to, ne budimo „ljudi od muštuluka“ – znajmo odvagnuti istinitost informacije i ima li smisla prenositi je. Znajmo odgovorno čuvati svoju obitelj i sebe, odvojiti od sebe i barem sada zaboraviti na nepotrebne želje, luksuze, kerefeke. Znajmo skinuti kapu dolje do poda svima koji se bore s ovim što nas napada jer svi dobro znamo kakvo nam je bojište i oružje. I budimo jednostavni, samo na trenutak pokušajmo razumjeti druge. Kriza otkriva karakter.
Druga je stepenica biti katolik (…).
U fusnoti: Znatiželjan istraživač svoje vjere. Željan duhovnosti, gladan Boga i spoznaje Njegove blizine. Čovjek molitve, posta i dobrih djela ali ne samo toga nego života u sasvim normalnoj stvarnosti živeći to.
U zagradi: Znajmo očuvati svoju crkvu sada kad je zatvorena, svoju pripadnost njoj sada kad je možda najmanje osjećamo. Okupimo obitelj i molimo, pronađimo neke davno zagubljene papiriće na kojima je zapisana krunica, ili Gospin plač. Kući samo stalno, možda je teže, ali nastavimo postiti. Imamo vremena za napokon saznati stvari o sitnicama, detaljima, gestama koje redovito praktično obavljamo a možda ne znamo što znače. Zašto uopće imamo blagoslovljenu vodu o kojoj svi pričamo tek sada, kada “su nam je sklonili”? I ne zamjerajmo našim pastirima nego molimo za njih. Ljubav Velikog petka će preživjeti sve, pa i ovo. Jer ljubav uvijek nađe način.
I treća stepenica, biti framaš (…).
U fusnoti: Iskoristiti trenutak vremena za svoj osobni rast. Stati na prag svoga poziva. U sitnicama, na Franjin način, vidjeti ljepotu, smisao, Boga. Biti animator u vlastitoj kući, u svome društvu, u zajednici. I služiti u radosti.
U zagradi: Znajmo iskoristiti dane provedene kući, za odnose koje smo zanemarili, za sebe, čitajmo dobre knjige, slušajmo dobru glazbu, gledajmo dobre filmove. Sve nam je dostupno ali sve ne obogaćuje. „Jedino nepromjenjivo je promjena“, davno sam zapamtila kako mi je rečeno. Sad, kad vidimo da se može promijeniti sve, ama baš sve, sve ono svjetsko, veliko i neodgodivo, sad kad pomalo vidimo što je to bitno a što manje bitno, pa daj, mijenjajmo svoje sitnice. To osjetiti na koži je neprocjenjivo, iskustveno, metanoja.
Kada već imamo priliku njima koračati, ne umarajmo se i ne tražimo neke sporedne liftove i pokretne stepenice svijeta jer možda nas baš one, kamene i izlizane, vode iz ovog čudnog i teškog vremena.
Strpljenja imaj sa mnom… Dužna sam ti. Dodijavam ti više nego ikad. Sada, kada sam i osjećajnija i kad ne mogu ući na vrata crkve Tebi pred oltar. Znaš da teško prihvaćam promjene a sada ih je odjedanput nekako puno. Strpljenja imaj sa mnom. I (sve) vratit ću… A znam da Ti isto govoriš i meni. Samo strpljenjem ću dočekati da vratiš sve. A kad vratiš, samo još jedno, daj da ne budem ista.
Ivana Milićević
Polako prolaze prvi koraci korizmenog puta, početni zaleti, izazovi, postavljeni ciljevi, mali zadaci i velika odricanja. Stranice Matejeva evanđelja danas su kao stvorene, namijenjene i idealne baš za ovaj, još uvijek, uvod vremena u kojemu jesmo.
Kaže: “Ta zna otac vaš što vam treba i prije nego zaištete”. A ta rečenica zaključak je onoga što prethodi kada nas onako jednostavnim riječima podsjeća: Ne blebećite kao pogani koji misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani.
Danas se to govori meni.
Ne recitiraj mu nabrajalice, molitva nije pjesmica koju si naučila. Na nabrajaj svoje želje živeći u prošlosti i strahovanju od budućnosti, molitva nije maštanje naglas. Kruh naš svagdašnji, i živi sada. U predanju, u Očenašu, u tišini s njim, u trenutku kad ponestanu riječi, tako ga spoznaji, tako dušu uzdiži nebu.
Takva Isusova molitva je oduševila apostole, nije molio kao neki najamnik, kao carinik, kao stranac ili vjernik, molio je kao Sin.
I zato želim moliti ne kao katolkinja, framašica, studentica, nego kao kćer onim imenom kojim se zovem.
Teško je, ali to je jedina istina Isusove molitve.
I to je onaj neizmjerni dar, biti dijete u Njegovom krilu.
Moj idući korak na putu korizme želim da bude takav. Korak prema Ocu.
Grijeh je užitak
u oprostu je mir
Napast zbunjuje
kušnja odgaja
Tama lako privlači
ali u svjetlu je vječnost
Ivana Milićević
Nikome nije drago podnositi bol, bilo da je riječ o tjelesnom zdravlju, bilo da je to pitanje unutarnjeg stanja, ali je li moguće bez boli, bez trpljenja, istinski se odlučiti za Boga?
To mi pitanje ‘visi’ ovih dana nad glavom i nekako mi se čini da je odgovor – ne. Ako idemo logikom da slijedimo Isusa Krista onda ga slijedimo i onim stopama do Golgote. Te stope su bolne, teške i često nemamo snage za dalje, padamo. Ako slijedimo našeg Spasitelja, onda idemo s Njim na križ. To uključuje bol čavala, hladnoću vjetra i nelagodni položaj izloženosti i razgolićenosti.
To je ono što nas najviše boli, usudim se reći i više nego tjelesna bol, razgolićenost duše pred drugima. Kad ne možemo sakriti da nešto nije u redu. Kad sebi moramo priznati pomanjkanje snage za nastaviti dalje. Priznati sebi i pokazati drugima. Nisu nam uvijek potrebni drugi za ustati, za to nam je uvijek potreban samo Bog i pouzdanje u Njega, ali često nam Bog upravo preko drugih prilazi i pruža ruku. Zato je ta razgolićenost i priznanje ponekad potrebno kao javno, ne samo u tišini svoje sobe.
Taj lom nas boli, a upravo preko tog loma, i te boli, Bog nas za sebe oslobađa od nas samih. Prijeko je potrebno očistiti se od svega, pogotovo svoje oholosti, kako bi napravili mjesta za Božju milost koja dolazi poniznima. Teško li je napraviti i najmanji korak prema poniznosti, a velike li milosti kad se i za milimetar pomaknemo.
Razmislimo malo u ovoj korizmi kako bi se mogli kroz nju pročistit od oholosti, kako bi mogli kroz četrdeset dana napraviti malešni korak prema Bogu u poniznosti. Pregršt je prilika za to, svakodnevno se nalazimo u situacijama kada biramo ‘ja i moje pravo’ preko ‘ti i ono što tebi pripada’. Nije lako to činiti bez molitve. Potreban je dobar temelj kako bi kuća opstala, a nema boljeg temelja od svete mise. Možda da kroz ovo intenzivnije Crkveno vrijeme uključimo malo više živoga Boga u svoje živote, a on nam se svakodnevno nudi u Euharistiji.
Neka su nam blagoslovljeni ovi korizmeni koraci kako bi svjetlost Uskrsa jače zasjala u našim srcima, a tako i životima.
Mir i dobro,
s. Marijana Bošnjak
Korizma je vrijeme priprave na najveći kršćanski blagdan – Uskrs, koji je zapravo proslava Kristove smrti i uskrsnuća. Po uzoru na Kristov četrdesetodnevni post u pustinji kršćani shvaćaju korizmu kao vrijeme posta, molitve i odricanja. No, mi vjernici bismo trebali znati kako Korizma ne stavlja glavnu ulogu na odricanje! Korizma znači posvijestiti si i pitati se kakav sam ja čovjek, živim li ja dostojno svoju vjeru, jesam li ja svjedok onoga što vjerujem? To je vrijeme u kojemu sam pozvan više posegnuti za Božjom Riječi, molitvom, potražiti one koji su ostavljeni, zaboravljeni, nemoćni, a možda su tu kraj nas, no mi ih ne vidimo, ili ih pak ne prepoznajemo. Korizma znači pronaći vremena za baš takve, za koje često puta znamo možda reći da su sami krivi što su takvi kakvi jesu. To je smisao Korizme, to je ono o
čemu govori i prorok Izaija: „…podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola, i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi.“ To je bio, na kraju krajeva i životni program Isusa Krista. Isus je vršio samo volju Oca nebeskoga ovdje na zemlji. A da bi u tome uspio, post i molitva bili su mu suputnici u nadvladavanju kušnji.
Svjesni svega onoga što Korizma jest i što predstavlja, naša Frama svakog petka u ovom milosnom vremenu, u razdoblju od 13:30 – 15:00 na Mostu, kod križa, pokušat će zajedničkim snagama našim sugrađanima približiti vjeru i smisao Korizme na duhovno dobro svih nas. Prilika je to da i na materijalni način pomognete potrebitima u našoj župi. Na štandovima kod križa čekaju vas osmijesi naših framaša uz razna duhovna štiva, suvenire, medaljice, ali također i posne kolačiće. Možete nam se pridružiti i u molitvi. Okupljanje završavamo molitvom krunice Božanskog milosrđa u 15:00 h. Svi ste dobrodošli! Dođite i podržite naš rad! Činite dobro gdje god možete i koliko god možete. Svojom malenom gestom pomozimo onima koji je to potrebno. Mir i dobro!
Kristina Šušak, Frama Široki Brijeg
Dok pješčani sat Korizme odbrojava svoja prva zrnca, mnogi od nas su već doživjeli svoj pad u nagomilanim odlukama. Moram vam priznati da sam ove godine bila lukava po tom pitanju. Ovu Korizmu sam odlučila samo jednu stvar: povjerovati. Smisao svakog čovjeka je vjera. Vjera u sebe samog, vjera u čovjeka – brata, vjera u bolje sutra, naposljetku vjera u Nešto veće. Mislim da je to ono što veže sve ljude, jer i oni koji ne vjeruju, vjeruju u to da ne vjeruju. Ironično.
Svaki put kad krenem nešto tipkati, vjerujem da će On dopustiti da budem Njegovo sredstvo i da će ono napisano pročitati osoba kojoj je On to namijenio. I svaki put kad pročitam shvatim da pišem upravo sebi. Zašto sam ovu Korizmu odlučila povjerovati ako se kao vjernica deklariram od svog rođenja? Upravo zato što sam kroz molitvu koju svi svakodnevno molimo shvatila koliko ne vjerujem. Točnije, nisam ja nego moja mlađa sestra. U silnom nastojanju da joj opišem koliko sam nezadovoljna sobom i svojim postupcima, rekla sam da si neke stvari ne mogu oprostiti. Ona me samo pogledala upitavši: „Zašto onda moliš Vjerovanje ako ne vjeruješ u njega?“. I ništa meni nije bilo jasno. Godinama. Dok neki dan nisam stala i onako iz srca izmolila Vjerovanje.
Vjerujem da svi znamo barem Apostolsko. Ono se sastoji od nabrajanja u što sve zamislite – vjerujemo. Uzet ću samo tri mala dijela koja su meni pokazala koliko sam slična Tomi.
„Vjerujem u Boga Oca Svemogućega!“ – Aham, baš vjerujem. Dođu problemi, zagrcam se u moru suza, plivam, a tonem. Ne pronalazim rješenje. Zaboravljam da je on SVE – MOGUĆI („Sve je moguće onome koji vjeruje!“ Mk 9,23).
„Vjerujem u oproštenje grijeha“ – pomalo je čudno što sami sebe ‘ubijamo’ radi naših pogrešaka, smatramo se nedostojnima i udaljavamo se, zaboravljajući da je Bog Otac koji jedva čeka da mu se vratimo.
„Vjerujem u život vječni“ – teško je ne plakati kad ti netko drag umre, ali jesmo li svjesni da plačemo radi sebe ne radi njih. Sebično tražimo da su uvijek uz nas da bi se mi bolje osjećali, zaboravljajući da su oni otišli Tamo gdje je njihov Vječni Dom.
To smo mi, prgava Božja djeca koja od Boga traže sve ono što smatramo dobrim za nas iako znamo, vrlo dobro da ako tražimo nož da ćemo se i posjeći na njega. Što On traži od nas? Traži vjeru. Samo to! Biblija puno puta donosi značaj vjere. Odzvanjaju mi u ušima silni Isusovi pokušaji da nam to objasni: „Idi, VJERA te tvoja spasila!“ ili „Ne boj se, samo VJERUJ!“, ili možda „Kad bi imali VJERE kao zrno goruščice planine bi premještali“…
Znate što je mene uvijek zanimalo – zašto je zadnji dio crkve uvijek prepun ljudi koji se bune da ne mogu stajati na nogama, a prve klupe redovno zjape prazne? Zašto je bolje ostati gdje je masa, uklopiti se, gdje si neprimijećen, s mišlju da valjda svi oni s razlogom tu stoje. (…) Preko tjedna idem u obližnju crkvu na misu. U prvoj klupi do oltara sjedi slijepa bakica. Kolika je njena vjera u sve što je okružuje ako je zakinuta da to vidi? Mi gledamo, a ne vidimo.
Moja odluka je povjerovati u Tebe. Svaku onu nemirnu noć prigrliti u svome srcu s vjerom da ona donosi spokojno jutro. Pa ako i ne dođe, radovati se što mi daješ priliku da suosjećam s tobom. I vjeruj mi, nije mi to lako. Ali zar sam dostojna reći da mi je teško kad si ti nosio sve križeve ovoga svijeta za mene, a ja se bunim na svoj vlastiti ? Ja znam da na svijetu postoji zlo, ali želim povjerovati da si ti Dobro koje ga je odavno pobijedilo. Ja želim vjerovati u Tebe koliko god daleko od Tebe bila…
A ti, koliko Mu ti vjeruješ?
Antonia Gašpar
Zanimljiva mi je spoznaja kako u korizmi dosta putujemo. Želimo li slijediti Isusa onda moramo drastično mijenjati lokacije i nadmorske visine našeg boravka. On od nas želi načiniti izdržljive ljude, spremne na svakojake promjene koje nas mogu zadesiti u našem životnom hodu.
U prvoj korizmenoj nedjelji šalje nas u pustinju gdje nema nikakva života, gdje se moramo suočiti sami sa sobom i gomilom pijeska koji ispunja čak i naše nosnice dok udišemo taj obojeni pustinjski zrak. Nema nigdje nikoga. Samo Bog i ja. Ako ga uopće osjećam u toj pustinji, gdje mi se čini da su me svi napustili. Kako On koji je Život može boraviti u pustinji u kojoj nema života? Nisam baš siguran da ga mogu tek tako prepoznati u toj pustinjskoj pustoši dok mi se rađa mnoštvo sumnji i kušnji. Kao da bježim da čim prije iziđem iz tog čudnog i mučnog okruženja. Što više trčim to više padam. U padu ponovno pustinjski pijesak. U nosnicama i na jeziku. Nije ugodno.
Da se ne bih previše navikao na teški pustinjski zrak već u drugoj korizmenoj nedjelji šalje me na visoko brdo. Treba se uspeti. Potrebna je kondicija. On je ima, ali ja… Vodi me sa sobom na visinu da bih bolje vidio i mogao disati punim plućima. Kad sam se napokon uspeo čak mi se čini da nebo dotičem na obzorju, a od Njegove ljepote i sjaja ne vidim ništa oko sebe doli Njega sama. On postaje centar mojega obzorja i centar mojega života. Pustinju više ne vidim ni u daljini. Kao da je nikada nije ni bilo. Izgleda da On ipak stanuje na visini. Sada nigdje ne bježim. Čak bih bio spreman i ostati na toj uzvisini.
Šalje me dalje. Vježba. Čini mi se da još uvijek osjećam žeđ nakon one teške i mučne pustinje. Pitam se zašto kada znam da je On izvor žive vode. Uz Njega nikada neću ožednjeti, jer On je izvor koji ne presušuje. Samo, nisam baš siguran znam li se uvijek približiti tome izvoru iako znam gdje se nalazi. Često kao da namjerno idem u slijepu ulicu kako bih izbjegao pravi Put. Izgleda da opet bježim kao u onoj pustinji. Samarijanka nije bježala. Ona je povjerovala. On je i tu kidao okove naših ljudskih granica. I tu je gledao puno dalje od naših hramova koje smo izgradili kojima se i u kojima klanjamo. Darovao nam je sebe kao hram, jer On sam je hram. On želi
da se Ocu klanjamo u duhu i istini.
I dalje hodam, a slijep. Pitam se kako!? Ne vidim ga, a On je tu. Pored mene. Nikako se riješiti one pustinje. Pustinjsko sunce mi toliko zaslijepi oči da mi još uvijek priječi pogled prema Njemu. Grijesi me toliko zaslijepiše da ništa ne mogu razabrati. No, On se i tu pojavi i otvori mi oči da ga mogu vidjeti. Načini kal od one zemlje koja mi na početku ispunjavaše nosnice i usta. Ovaj put mi se otvoriše oči tijela, ali i oči duše. Moja spoznaja poprimi neke sasvim nove oblike.
U ovome svome korizmenom hodu uvijek iznova otkrivam da je On tu negdje, negdje u mojoj blizini. Čak i onda kada moja grešnost i moja vjera toliko zakažu da već zaudaraju neugodnim mirisom, On se pojavi i pridigne me svojom ljubavlju i svojim miomirisom. Na meni je samo vjerovati u Njega da se proslavi Otac nebeski. Zamisli, samo vjerovati! Kao da je to lako. Upravo ono što je učinio Lazaru, zahvaljujući njegovoj sestri Marti i njenoj vjeri, to isto može učiniti i meni. Može me osloboditi mnogih povoja kojima sam sputan, pomoći mi podignuti svoju glavu i pogledati u Njega. Iako bih ponekad htio da upotrijebi i silu, da bude malo grublji i odrješitiji, On je blag i miran. Ništa od toga ne želi učiniti na silu, nego od mene traži slobodan pristanak za Njegovo uplitanje u moj život. Potreban je samo moj „Da“.
Približavajući se kraju mojega hoda kroz korizmu već sam poprilično umoran, a tek sad ulazim u jedno teško razdoblje gdje se od mene traži potpuna predanost i spreman hod za Njim. Više nema šale. Nema bježanja. Treba ga slijediti u stopu. Sada kada mu je najpotrebnije. Znam da ću mu ponovno klicati „Hosana“, biti spreman
sve učiniti za Njega, a koji dan poslije više neću biti siguran mogu li ja to, imam li snage pratiti ga od posljednje večere do križa. Često se osjećam poput Petra koji ga želi slijediti u stopu, a tako brzo se prestraši i zaniječe ga te sve promatra iz prikrajka poput malog djeteta. On mi ne zamjera, ali od mene traži vjeru, traži da ga pratim u stopu. Ne znam mogu li uz Njega bdjeti cijelu noć, mogu li biti u Maslinskom vrtu, mogu li biti podno križa zajedno s Marijom i Ivanom, mogu li do kraja biti uz Njega!? Bojim se.
Ja znam, unatoč svim korizmenim poteškoćama, da hod mog Gospodina i moj hod ne završava na križu. Vodi me u tišinu, daleko od buke razularene mase koja povlači sve za sobom. Želi od mene da još malo zastanem i promislim prije nego li ugledam svijetlo Uskrsa. Želi mi reći da cijeli naš zajednički četrdesetodnevni hod nije bio uzaludan i da svaka naša kušnja vodi do uskrsnog jutra. Vjerujem da ću u uskrsnom jutru, zajedno s Magdalenom i učenicima, ugledati Njega. Svojeg Gospodina. On i tu čeka. Hoću li se susresti s Njime?
fra Tihomir Bazina