Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti!

Napomena! Ova kolumna je zahtjevnija nego ostale jer prije nego počneš čitati sve ove redove ispod, pročitaj 18. poglavlje Matejevog evanđelja od retka 21. kada Petar pristupi Isusu. Ili nemoj, ali bolje ćeš razumjeti ako pročitaš.

Nemam puno godina ali ova korizma je na poseban način puna neočekivanih izazova, odricanja, dvojbi, rasprava, straha, laži, potreba… i dužnika. Kad kažem dužnik, sigurno ne mislim samo na one koji mi duguju novac, već na sve one koji me dovedu do toga da se “bavim” njima, i to upravo onda tako nisam planirala, kad imam “važnijih” stvari, i obveza, i neprekriženih zadataka na to-do popisu. Dužnikom mogu nazvati i svaku slabost onoga pored mene koja za sobom vuče potrebu da priskočim upomoć, mogu nazvati svaku osobu koja očekuje ljudsku blizinu i moju odgovornost da se odazovem, mogu tako nazvati i prijatelja koji je baš sada potreban moga strpljenja i razumijevanja. A kada se pored mene pojave takvi dužnici, bome sam i burnija i kivnija, jer sam ugrožena u svojim planovima, nego onda kad mi netko duguje papirnati dug. Duguju nam naše vrijeme, i energiju i poremećene planove, i nered u kući i u srcu, i sve lijepe riječi koje teško izlaze iz usta.

Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti – moli dužnik sa onih navedenih stranica na početku. Mole tako i nas, molimo i mi, iako ne čujemo. I vraća nam se polako i bude vraćeno, iako nekad ne vidimo.

Dužnici smo Božji. Dodijavamo Mu sada svojim žuganjem, dangubljenjem, razmišljanjem o budućnosti, o nadoknadi planova i što će biti s nama kad sve ovo prođe. Dužnici smo. Dugo mi se ovih dana po glavi listaju slike albuma, raduju me jer na trenutak zaboravljam sav ovaj novi svijet zvan karantena oko nas.

Franjevačke stepenice – tome sam se počela učiti u Asizu, a ovih dana se toga prisjećam jer mi iskaču slike kao uspomene i godišnjice svih divnih putovanja na naše izvore. Franjevačke stepenice su moja „Eureka!“ koja neprestano vode korake naprijed u ovome Velikom tjednu, ovakvome kakav je. One nemaju smisla ako ne idu pravilnim redoslijedom i samo su ih tri ali jedna bez druge i treće ne vode nikakvoj visini, prema nebu. A mi framaši ponekad želimo samo zakoračiti.

Prva je, biti čovjek (…).

U fusnoti: Biti čovjek misli, ideja, osjećaja, inspiracije, poticaja. Dobar, zreo, neiskvaren, raspoloživ, neumoran, istinski radostan, ovisno o prilici neozbiljan i djetinjast. Čovjek u svome vremenu ali ne od “mode svoga vremena”. Biti onaj koji će biti hrabar prekinuti nered, znati primijetiti detalje, trud, pohvaliti, zahvaliti.

U zagradi: Ne budimo paničari – sada ili ikada imamo priliku za to, ne budimo „ljudi od muštuluka“ – znajmo odvagnuti istinitost informacije i ima li smisla prenositi je. Znajmo odgovorno čuvati svoju obitelj i sebe, odvojiti od sebe i barem sada zaboraviti na nepotrebne želje, luksuze, kerefeke. Znajmo skinuti kapu dolje do poda svima koji se bore s ovim što nas napada jer svi dobro znamo kakvo nam je bojište i oružje. I budimo jednostavni, samo na trenutak pokušajmo razumjeti druge. Kriza otkriva karakter.

Druga je stepenica biti katolik (…).

U fusnoti: Znatiželjan istraživač svoje vjere. Željan duhovnosti, gladan Boga i spoznaje Njegove blizine. Čovjek molitve, posta i dobrih djela ali ne samo toga nego života u sasvim normalnoj stvarnosti živeći to.

U zagradi: Znajmo očuvati svoju crkvu sada kad je zatvorena, svoju pripadnost njoj sada kad je možda najmanje osjećamo. Okupimo obitelj i molimo, pronađimo neke davno zagubljene papiriće na kojima je zapisana krunica, ili Gospin plač. Kući samo stalno, možda je teže, ali nastavimo postiti. Imamo vremena za napokon saznati stvari o sitnicama, detaljima, gestama koje redovito praktično obavljamo a možda ne znamo što znače. Zašto uopće imamo blagoslovljenu vodu o kojoj svi pričamo tek sada, kada “su nam je sklonili”? I ne zamjerajmo našim pastirima nego molimo za njih. Ljubav Velikog petka će preživjeti sve, pa i ovo. Jer ljubav uvijek nađe način.

I treća stepenica, biti framaš (…).

U fusnoti: Iskoristiti trenutak vremena za svoj osobni rast. Stati na prag svoga poziva. U sitnicama, na Franjin način, vidjeti ljepotu, smisao, Boga. Biti animator u vlastitoj kući, u svome društvu, u zajednici. I služiti u radosti.
U zagradi: Znajmo iskoristiti dane provedene kući, za odnose koje smo zanemarili, za sebe, čitajmo dobre knjige, slušajmo dobru glazbu, gledajmo dobre filmove. Sve nam je dostupno ali sve ne obogaćuje. „Jedino nepromjenjivo je promjena“, davno sam zapamtila kako mi je rečeno. Sad, kad vidimo da se može promijeniti sve, ama baš sve, sve ono svjetsko, veliko i neodgodivo, sad kad pomalo vidimo što je to bitno a što manje bitno, pa daj, mijenjajmo svoje sitnice. To osjetiti na koži je neprocjenjivo, iskustveno, metanoja.

Kada već imamo priliku njima koračati, ne umarajmo se i ne tražimo neke sporedne liftove i pokretne stepenice svijeta jer možda nas baš one, kamene i izlizane, vode iz ovog čudnog i teškog vremena.

Strpljenja imaj sa mnom… Dužna sam ti. Dodijavam ti više nego ikad. Sada, kada sam i osjećajnija i kad ne mogu ući na vrata crkve Tebi pred oltar. Znaš da teško prihvaćam promjene a sada ih je odjedanput nekako puno. Strpljenja imaj sa mnom. I (sve) vratit ću… A znam da Ti isto govoriš i meni. Samo strpljenjem ću dočekati da vratiš sve. A kad vratiš, samo još jedno, daj da ne budem ista.

Ivana Milićević