“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.”
Uvijek sam se pitala, hoćeš li mi pripraviti mjesto?
Hoće li biti gužva na ulazu?
Ako bude red, i ako budem u njemu, hoćemo li držati razmak ili ćemo se gurati s ciljem zauzimanja najbolje pozicije?
Nagrnuti na vrata čim ih čujemo kako se otvaraju,
ili suprotno,
pasti na koljena kada nas svjetlo zaslijepi?
Tko će biti na vratima?
Postoji priča kako nas tamo dočekaju oni koje najviše volimo,
koje nismo zaboravili i
vječno ostaju sa nama,
i zapitam se: “Tko bi mene dočekao?”
Ako dođem tamo, hoću li možda vidjeti Franju i Majku Tereziju kako čine sve ono čime su me životom oduševljavali?
Ja sam samo mali čovjek.
Duša koja traži svoje poslanje i želi hoditi tvojim putem.
Oprosti mi ako se uznosim, pomišljajući da bih jednoga dana mogla gledati tvoje lice,
ono koje si ostavio poniznoj Veroniki na rupcu,
a meni toliko puta poslao, u mojoj braći.
Dok mi u glavi odzvanja ova izjava:”Kad odem i pripravim vam mjesto…”, pomislim:
Slugo Božji,
koji nekada ne vidiš ni početka ni kraja,
ni cilja ni staze,
ni smisla ni nade,
On ti čuva mjesto.
Sjeti se osjećaja kad si bio dijete i prijatelji su ti čuvali mjesto,
kako si velik bio.
Koliko si ljubavi osjećao u toj gesti da netko želi tvoju prisutnost uz sebe.
Baš tvoju.
Kada gledaš velike dodjele nagrada, svečanosti i slavlja,
i vidiš kako na svakoj od onih veličanstvenih, posebnih i cjenjenih stolica piše ime neke slavne osobe za koju je unaprijed određeno da bi baš tu trebala sjediti.
Zamisli, Svevišnji gore na nebeskim prostranstvima, čuva “stolicu” za tebe.
On, kao što u Vjerovanju izričemo “Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga” misli kako bi tu trebao biti, baš ti, baš ja.
Hoćemo li se odazvati pozivu?
Skočiti u vagon vjere,
ili trčati za vlakom, jer nemamo vremena čekati idući.
Ustati se ujutro i reći si: “Ovaj dan mi je dar, kao i sve što ću u njemu doživjeti. Počinjem se tako i odnositi prema njemu.”
Zagrliti bližnjega, pokazati mu da nije sam i viknuti ono predivno obraćanje iz Poslanica: “Ljubljeni!”
Ako već znam put, ako mi je sve ostavljeno i pruženo poput kiše Božje milosti,
hoću li, bar iz zahvalnosti prema Njemu,
pokušati slijediti taj put,
kako bi jednog dana,
bio dostojan mjesta koje mi je moj Stvoritelj sačuvao.
Marija Kristina Čolak
