Dijete Božje

Od malena žurno želimo odrasti. Želimo preskočiti ogradu koja dijeli dva svijeta: svijet djece i svijet odraslih. Ali gdje je ona postavljena? Koliko je visoka?

Svjesni smo da vrijeme brzo prolazi. Često razmišljamo o prolaznosti života i utrošenu vremenu iako znamo da po tom pitanju ništa ne možemo učiniti. I tako živeći napetim životom i ne shvaćamo da je Bog uz nas, da je njegov prst u svemu. Ne vidimo ili ne želimo vidjeti što nam poručuje, a poručuje nam da budemo kao djeca. Brutalna iskrenost, bezbrižnost, sreća… To su osobine koje krase svako dijete i kojima moramo težiti. Ali zašto se one u nama tokom života pritaje? Zašto jednostavno ne ostanemo onako luckasti i razigrani? Zato što život pred nas stavlja izazove i mijenja naše ponašanje, navike i poglede. “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3) Bog voli djecu. Vjerojatno zbog onih osobina koje sam ranije naveo. Vjerojatno zato što nisu nikom ništa skrivila i što upijaju kao spužve i kasnije mogu biti loša samo ako je njihova okolina u ključnom trenutku bila takva.

U svakom od nas čuči jedno dijete koje čeka da ga u svom srcu pustimo da se vrati preko one ograde. Možda sebi djelujemo odraslo, ali nismo i nećemo prestati biti djetetom: Božjim djetetom.

Ante Smiljanić

Također pročitajte