Kada bi barem mi katolici zaista gledali očima vjere, ne bi bilo drugačijih pogleda na svijet, sigurno time i manje nesporazuma. Kada bi barem malo češće uzeli Evanđelje u ruke i pročitali koji redak, kome ga je inače Isus ostavio, zasigurno bi bili korak bliže k razumijevanju Božje riječi i samog smisla života na zemlji. Kada bi se barem više potrudili biti čovjek, svijet bi bio puno ljepši. Što bi onda sotona radio, znam pitat ćete se. Ali ja se pitam zar smo se toliko udaljili od Boga, udaljili čovjek od čovjeka da nas jedan čin dobrote može zadiviti, iznenaditi kao neka rijetka pojava.
Ne spominjem to tek tako. Na ova me razmišljanja naveo nedavni događaj iz autobusa. Sjedam u autobus, preko puta mene je neki čovjek. Totalno nebitno za mene. Dan je tmuran jesenski, vožnja uspavljujuća, standardni scenarij pomalo gnjavatorske vožnje busom po ko zna koji put u životu. Monotoniju na Privalju prekida glas gospođe s prvog sjedala koja vozača začuđeno upita:“ Jozo, jesi li ti zaboravio čovjeku stat?“ Jozu, vozača posuškog autobusa, zasigurno zna svaki onaj ko se bar jednom vozio tim busom od Mostara prema Posušju. Po meni osoba koja zaslužuje nagradu za najboljeg vozača ili barem za strpljenje i ljubaznost, ako netko ima ovlasti molim da mu se dodijeli. Da nastavim priču. Nakon tog njezinog uzvika Jozo se uhvati za glavu i sebi predbaci koliko se unio u svoje misli da je zaboravio stati na nekoj stanici. Ja ne razumijem što je tu tako sporno, kao da se jedan put dogodilo da nekome prođe autobus , ali dok ja tako razmišljam Jozo na Kajinoj benzinskoj već radi polukružno okretanje i vraćamo se natrag prema Širokom. Nastupa zatim čovjek preko puta mene i sav u čudu pita zar će se autobus vratiti samo radi njega. Sad meni postaje zanimljivo i po naglasku shvatim da taj čovjek nije iz naše sredine te da niti ne zna gdje je trebao izići, pa je zamolio vozača da mu kaže kada dođu do određene ustanove. Jozo zaboravio i zato se sada vraćamo par kilometara unatrag. Ovaj je čovjek i dalje iznenađen, pogledavši u mene reče kako takvu ljubaznost još nije doživio. Ja se nasmijem i samo odgovorim:“To je Jozo.“ On nije skidao osmijeh s lica, cijelim putem se zahvaljivao, vadi novac koji Jozo ne želi primiti, pita ga za ime i ponavlja kako će se uvijek rado sjećati tog vozača jer se radi njega autobus nikad nije vraćao. I ja sam se nasmijala jer mi je bilo lijepo gledati ljudskost na dijelu. Predivan prizor pun obostrane radosti. Onoga koji učini dobro i onoga kojem je to dobro učinjeno. Jozo se ponašao kao da je to najnormalnija stvar koju je napravio, ali mislim da bi to isto netko još možda i učinio, ali vjerojatno uz mrmljanje. Mogao je smisliti bilo kakvu izliku, ali nije, mislio je na čovjeka. I ostao čovjek! U svijetu u kojem autobusi i vlakovi jure u jednom smjeru velikom brzinom i mala nepažnja vodi te stanicama daleko, kod nas još ima prostora da se autobus vrati u suprotni smjer. Možda zaostajem za svijetom, ali i zbog toga sam bila sretna, jer se u takvom autobusu upravo nalazim. Ovdje čovjek nije bio rob vremena, nego njegov vlasnik. A zašto se ovaj čovjek čudio? Zašto sam ja pomislila svaka čast Jozi? Zar tako malo vjerujemo čovjeku? Ili su ovakvi događaji sve rjeđi. Ne znam. Ali lampica upozorenja se upalila u mojoj glavi. Čudimo se dobroti? Divim se ljudima koji bi svoj posao mogli odrađivati čisto profesionalno, ali oni ipak unose i gomilu ljudskosti. Savršen marketing! Takvim ljudima se uvijek rado vraćaš. Puno je ljepše kada znaš da te već na ulaznim vratima dočeka osmijeh, pa bio to Jozo u autobusu, Srećko u kopirnici, Ljilja na referadi ili netko sasvim treći. S tim iskrenim osmjehom znaš da tu sjedi čovjek. Dao Bog da dobrota zavlada. Uniformiranost nas je zahladila. Ma neće nastati kolaps ako se okrenemo zbog nekoga, kolaps nastaje ako se ne osvrćeš ni na koga. Kolaps jer rušiš čovjeka u sebi. Evanđelje je udžbenik dobrote. Često se kunemo u svoju vjeru, a u isto vrijeme ponavljamo kako se ne isplati biti dobar, pošteni nastradaju, ne budi naivan misli na sebe itd. Kontradiktornost na nivou. Trebalo bi čim prije odlučiti za koji mi to svijet živimo.
Skreni s autoputa na onu staru cestu, gdje vidiš kuće i dvorišta, livade i šume, zaustaviš se bez opasnosti promatrati potoke i udahnuti svježi zrak. Skreni sa staze jednoličnosti i iskoči iz okvira. Budi čovjek! Makar za osmjeh druge osobe. Makar da se nađeš u pokušaju pisanja priče neke kolumnistice. Makar za ulaznicu u onaj bolji svijet. Kad ti kažem, isplati se.