Što je ljubav?
Postavite li to pitanje djetetu, vjerojatno ćete dobiti odgovor sličan onome: „To je kad se mama i tata vole.“ ili „Kad se dječak zaljubi u djevojku, a djevojka… ne zna, sad ona razmišlja… iako joj se ne sviđa momak, ona se misli hoću li, neću… I na kraju kaže – ma hajde, hoću!“. Ma ne, ljubav vam je „kad (dečko i cura) zajedno idu u šetnju… i kad se zajedno voze u autobusu“ ili „kad vam srce drnda“. Djeca ljubav vrlo jednostavno i simpatično shvaćaju. Nema tu previše komplikacija. Jedna je djevojčica rekla da joj njena mama, kad joj želi reći da je voli, kaže ljubavi. I to je za nju ljubav.
A što je ljubav za jednu majku? Pao mi je sad na pamet jedan sasvim običan primjer. Kada sam majci nedavno čestitala rođendan, ona se nije zaustavila na onome „hvala“. Žena je počela nabrajati sve lijepe želje koje ona meni želi u životu, kao da je meni bio rođendan, a ne njoj! Kažem, sasvim banalan primjer, ali vrlo dobro ocrtava ljubav svake majke – ne brine se ona previše o sebi. Ona će učiniti sve za svoje dijete i uvijek će mu željeti najbolje. Jedan je fratar lijepo govorio o majčinskoj ljubavi – majčino je srce zasigurno najviše ispunjeno kada ju u sred noći probudi plač djeteta. Ma koliko ona umorna i iscrpljena bila, u onome trenutku kada uzme dijete u svoje naručje i kada osjeti kako se ono smiruje u njenom zagrljaju, baš tada je njeno srce ispunjeno posebnom ljubavlju. Ispunjava ta žrtva koju može učiniti za svoje dijete.
Netko je rekao da je bio uvjeren da se ljubav najbolje izražava simbolom srca, sve dok je nije upoznao u obliku križa. Eto, to je ljubav. Žrtva. Ona koju majka i otac čine za svoje dijete. Ona koju supružnici čine jedno za drugo, u zdravlju i bolesti. Ona koju ti svakoga dana možeš učiniti za osobu koju voliš. Jer, sva romantika pada u vodu ako nisi spreman žrtvovati se za nekoga, biti tu kad te treba. A postoji Netko tko će uvijek biti tu, bez obzira na sve. On, koji je život svoj dao kao žrtvu za nas. On, čija je Ljubav savršena.„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3, 16) Sveti Franjo je bio zaljubljen u tu Ljubav. Toliko je bio lud za njom da i danas fascinira… Yves Ivonides prekrasno govori o tome:
„A Franjo je govorio tako mirno, bez brzanja i uzrujavanja, polako, zanimljivo, privlačno. O čemu? O jednoj velikoj Ljubavi koja blješti iznad nas kao Sunce sa svoda, koja potresa i dodiruje temelje duše, o čistoj i nesebičnoj ljubavi Božjega srca koja toči život u svijet i ljude, koja u vlastitoj sreći nije željela biti sama pa u svojoj svemoći stvara druga srca, željna da ljube i budu ljubljena. Sve stvoreno, nije drugo no hvalospjev ljubavi, a to je prodor života iz vječnosti. Sve vidljivo nije drugo nego njezin osmijeh, nezamislivo žuborenje životne radosti. Sve iz nje istječe i sve se njoj vraća.“ (Vječni zaljubljenik)
Zaljubi se u tu Ljubav! Uči od svetoga Franje. Taj ju je čovjek uspijevao pronaći u svemu što ga okružuje. U prirodi, zvjezdanom nebu, jutarnjem povjetarcu, u svakom Božjem stvorenju. Ljubi Ljubav koja te stvorila i koja je život dala za tebe. Vjeruj u Ljubav, ona ne prestaje. Pa i kada te svi zaborave, On te zaboraviti neće.
Iva Budimir