Naslovna Tagovi Objave tagirane s "križ"
Tag:

križ

KolumneKroz susret do promjeneMarija-Zorka VasiljNaslovnaNovostislider

DRAGI ISUSE, ZNAM DA SVE IONAKO VIDIŠ, ALI MORAM TI NEŠTO REĆI…

Mi smo ti ovdje nekako zaglibili, znaš.

Ne znamo ti ni šutjeti ni trpjeti kad treba, ni smijati se nekako ne znamo kako spada, a ni radovati. Svi smo ti nekakvi postali površni i učahureni. Svi i sve se mijenja, a opet se nitko i ništa ne mijenja. Svi i sve stoji na mjestu, a opet nitko i ništa ne stoji na mjestu.

A opet, ja ti nekako mislim da je najgore što ne znamo ljubiti. I u tome nam bolan sve loše.

Nema žrtve bez ljubavi.

Nema razumijevanja bez ljubavi.

Nema borbe bez ljubavi.

Nema plodova bez ljubavi.

Ni mira nema bez ljubavi.

Ni nade nema bez ljubavi.

Ni vjere bez ljubavi.

Ni života bez ljubavi.

Ni nas bez ljubavi.

A bez ljubavi, evo pitam se, tko smo?

Gasimo se polako bez ljubavi. Zapali nas pokoji prolazni trenutak i mislimo da je dobro, da ide na bolje i onda shvatimo kad se počnemo vremenom gasiti da je i to bila ispraznost. Ne znamo ti više bolan gorjeti u ljubavi i za ljubav. Ni pogled na Tvoj križ i primjer Tvoga križa nas ne uspije više zapaliti u toj mjeri da se mijenjamo i gorimo, izgaramo u toj tajni i veličini ljubavi.

Dragi Isuse, znam da sve ionako vidiš, ali moram ti nešto reći…

Svi su već počeli puštati božićne reklame i pričati u božićnom duhu, jer eto brzo će, kažu. E pa ja te, eto molim, da iz svoje ljubavi prema nama, iako smo ovakvi kakvi jesmo i sa svojom vojskom svetaca počneš paliti vatru u našim srcima pa da počnemo ljubiti i da u Te u toj ljubavi dočekamo. Jer bolan ništa smo bez ljubavi, bez Tebe.

 

U potpisu, Tvoje malo i neznatno zrno ovdje na zemlji, Zora

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

SVETI DAMJAN

Najljepše jesenske boje malo po malo osvajale su Subasio. Okupane suncem pričale su tužnu priču o prolaznosti života. Tih dana je često šetao razmišljajući o jeseni svoga života. Tjeskoba koja se uvukla u Franjino srce bila je posljedica pitanja na koje nije znao odgovor. A tako dugo ga je tažio. Pitanje je to iz spoletske noći koje svaki dan postajaše sve veći teret. Gospodine, što hoćeš da učinim? Iako je u susretu s gubavcem iskusio nadnaravnu Božju ljubav i prisutnost traženi odgovor nije dobio. Nastavio je služiti svojim novim prijateljima, ali zov samoće iz dana u dan bio je sve jači. Napuštene staze i skrovita mjesta postala su njegova svakodnevica. Misao koja je postala molitva prečesto je bila na njegovim usnama i u srcu – Gospodine, rasvijetli tamu moga srca! Provodio je sate i sate ponavljajući samo tu kratku molitvu. Ni ne znajući u samoći je naučio moliti. Jednog jutra zov srca bio je tako jak. Dok je rosa pokrivala travnjake među maslinama i čempresima, on se zaputi kamenom stazom prema dolini. I negdje na pola puta primijeti jednu malu crkvicu u ruševnom stanju. Zov srca postade još jači. Zaslijepljen jutarnjim suncem ne vidje unutra ništa. Bila je previše mračna. Mislio je okrenuti se i otići dalje. No, oči mu se brzo naviknuše na polumrak i ugledaše prelijep križ. Bio je iznad malog drvenog oltara. Pade na koljena i poče moliti. Dugo je ostao pred križem. Kao da je prvi put ugledao križ. Ovakav sigurno je. Zanesen ljubavlju promatrao je Krista koji nije bio raspet i izmučen, nego proslavljen. Činilo mu se kao da Isus ne visi na križu, nego da stoji na svom novom prijestolju. Bijaše to Uskrsli. Tog jutra Franjo je naučio jednu novu životnu lekciju. Lekciju križa. Shvatio je da njegovi križevi nisu tu da ga izmuče i ubiju, nego da mu postanu ljestve u novi Život. Prihvaćeni križ nas posvećuje i vodi još bliže Uskrslom. I tu, u crkvici posvećenoj svetom Damjanu, Franjo se po prvi put pretvori cio u molitvu. Sve njegove želje i čežnje urone u Krista. Samo je Njega tražio, samo je za Njim čeznuo. I tu se Franjo potpuno predao. Čim je odlučio nepodijeljena srca služiti začuje glas s križa. Trznu se jer misli da sanja, ali shvati da je bio itekako budan. Odjekivao je Isusov glas s križa Franjinim srcem. Uzdrmao ga je. Gospodin ga je pozvao po imenu! I on ga prepoznaše baš kao Marija Magdalena u vrtlaru nakon uskrsnuća. Početni šok se brzo pretvori u radost. Svjetlo križa obasjalo je svu tamu njegova srca. Franjina nutrina je oživjela.
Preplavi ga mir i kao da još jasnije začu Isusove riječi: Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!

Ovog puta Ljubav je imala određeno ime. Bijaše to Isus Krist koji ga pozva u svoju službu. Nestade svake tjeskobe i zabrinutosti. Jesen kao da se iznenada pretvori u najljepše proljeće. Njegova duša propupa novim životom. Franjo napokon otkrije svoj poziv. Biti Božji graditelji. Biti glasnik velikoga Kralja.
Dragi moj hodočasniče nemoj proletjeti kroz ovu crkvicu. Zastani malo u njoj. Zastani malo i u svom životu. Znam da je za mladog čovjeka to teško, ali pokušaj. Poslušaj čemu te Franjo ovdje želi poučiti. Budi uporan u traženju Njegove volje. On želi da ti budeš sretan, i zato je Njegova volja najbolji izbor za tebe. Budi uporan baš kao Franjo. Uči moliti i samo za Njim čeznuti. Budi spreman prihvatiti Božji zov u tvom srcu. Zastani i ti pred križem i osluškuj svoje ime na Isusovim usnama. On te zove. Ne boj ga se. On te poziva na promjenu vlastitog života. Na obraćenje. Poziva te da prvo počneš popravljati sebe. Raditi na sebi. Poziva te da prvo pođeš od svojih ruševina. Od svojih križeva. Jer tek tada ćeš moći izgrađivati bolju Crkvu. Molim te, zastani u ovom trenutku pred križem. Promatraj Isusovu ljubav. Dopusti mu da te voli. Jer je on baš radi tebe umro. Dopusti mu da i tvoje srce rani božanskom ljubavlju. Baš kao i Franjino. Zagledaj se u Isusa. Čezni za njim. Gledaj, raširio je svoje ruke jer te želi zagrliti. I kad te svi napuste, i kad osjetiš svu samoću života On je tu. Čovječe, Isus te želi zagrliti. Upravo sada. Dopusti mu! I u zagrljaju sve svoje brige Njemu prepusti!

 

fra Marko Galić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostislider

Da mi je barem imati čavle!

Da mi je barem imati čavle!

Bez njih je teško biti Tvoj. Noge bježe od križa, tog jedinog puta što si mi ga dao da do Tebe dođem. Ovako postajem lutalica koji smisao traži daleko od Tebe i Tvoga križa. Bježim od križa jer predstavlja sramotu, a mene ponos vodi. Zato Te molim: daruj mi čavle da ne odem od Tebe!

Da mi je imati čavle!

Kako bih inače držao križ? Kako bih držao i prihvatio ono što mi daješ?! Ruke su preslabe a srce ponekad bezvoljno. Gledam u Tvoj lik i vidim što mi je činiti. Kako je teško prihvatiti tu grubost koju križ donosi! Teško je naći snage za nositi samoga sebe. Zato Te molim: daruj mi čavle da ruke nikada ne posustanu! Da se uvijek držim blizu Tebe koji mi ljubav pokazuješ na križu!

Da mi je imati krunu od trnja!

Ovako samoga sebe krunim vlastitom ohološću i svime onime što me zapravo ponižava i udaljava od Tebe. Nije to nešto čime bih se trebao hvaliti. Ponos stere do nebesa. Potpuno nepotrebno. Jer ništa nemam na što bih mogao biti ponosan. Sve što u svojim rukama držim, moji su grijesi. Zato Te molim: daruj mi krunu poput Tvoje da znam da nisam veći od onoga što Ti vidiš!

Da mi je imati probodeno srce!

Nakupljeno je u njemu dosta toga. Više je onoga što Tebe nije dostojno. Napunjeno je raznim navezanostima, padovima, grijesima i nema prostora u koji bi Ti ušao. Želim da budeš dio života a nisam Ti dao prostora. Zato Te molim: daruj mi da imam srce poput Tvoga – prazno od samoga sebe i puno mjesta za drugoga, za Tebe!

Eh, da.. Da mi je imati sve to!

Čudno da molim za to. Nekada sam ja bio taj koji je Tebi zadavao muku na taj način a danas Te molim za ovo… kako objasniti? Ne znam. Žrtva i ljubav idu zajedno a bez njih put do Tebe nije vidljiv. Zašto odgađati neizbježno? Daj da Te ljubim kao Ti mene!

Gospodine, daruj mi križ i sve ono što je potrebno da bih na križu mogao ostati i na njemu umrijeti. Daruj mi čavle, krunu od trnja, kopljem probodeno srce, a iznad svega, na križu mi još jednom daruj Sebe kako bih znao umrijeti poput Tebe: iz ljubavi za Ljubav.

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Ivana MilićevićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

2+2 = Ljubav nije ljubljena?

Ljubiti i davati, bez razmišljanja se prepuštati, ulijevati nadu, biti oslonac i sigurnost, truditi se, slušati i govoriti a ne tražiti i očekivati ništa zauzvrat? Čak ni komadiće? Pa ni mrvice?
To je neka veća logika Ljubavi koju srcu objašnjavam ali razumom teško prihvaćam, i obrnuto, uvijek iznova i ukrug, od glave do slomljenog srca, od zadrtosti do nježne brige.
Najneshvatljivije i „Kako to?“ je zakon i pravilo da je bezuvjetno lakše voljeti prolaznika, nego najbližega.
Teško mi je voljeti, priznajem. I teško je mene voljeti, teška srca priznajem.
Ali otkrivam polako, kao da s ovoliko godina nikad nisam o tome čula, sve je to jer mi nedostaje ljubavi. Zapravo, ta Ljubav koja mi je potrebna je umrla na Križu za mene. Uvijek mi je još fali. Ta Ljubav je pobijedila smrt i grijeh i sramotu, pobijedila je uzimanje i davanje, sebičnost, strah, kalkuliranje, rizik, sve zemaljsko i razumsko. I ne bijaše joj uzvraćeno. Franjo je plakao dok je o tome razmišljao.

davanje > trgovanje
prekrižiti < prihvatiti
ljubiti + moliti = ljubiti²
poruka + zagrljaj + svratiti u trgovinu (jer možda dugujem ili zaimam) ≠ voljeti

Kakve li su to mjere? U metrima, kilogramima, minutama, suzama?
Kakva razočaranja, i bijes i očaj, ponos i inat?
Tvoja sam nada, i utjeha, ali katkada bol…
Velik bol, u dlanovima, nogama i boku, i velika bol u srcu i mislima, uslišanim molitvama…

Vatrena i slatka sila Tvoje ljubavi,
molim Te jako Gospodine, neka obuzme moje srce i um,
neka ga odijeli od svega što je pod nebom,
svih mjera pod oblacima i očekivanja nad zemljom,
da mogu umrijeti od ljubavi ljubeći Tebe,
koji si se udostojao umrijeti od ljubavi,
ljubeći mene.

Mene, koja ne znam ljubiti lako i jednostavno onoga koga pored sebe vidim, i još više Tebe koji si mi skriven.
Oprosti, oprosti…

Ivana Milićević

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostisliderUncategorized

Hvala Ti!

Korizma je. Vrijeme je da stanem pred križ.
Stanem i promatram tu Ljubav koja toliko ljubi.
Pogled ide s mjesta na mjesto
a srce biva potreseno.
Zar netko može ovako ljubiti?
Mene.

I ugledam čavle.

Prije su mi bili odbojni.

Mislio sam da su tu samo da me zauvijek prikuju na osudu. Zato ih nikada nisam znao prihvatiti. Nije da ne zaslužujem osudu ali biti prikovan za to oporo drvo nikada mi se nije učinilo privlačno. Ni sad nije ali kao da se nešto u meni promijenilo. Čini mi se da sam ih prihvatio.

Bez njih se na križu ne može ostati a želio bih biti tu s Tobom. Zato Te molim da mi daruješ čavle. Znam da bi bez njih i ruke i noge bježale od križa. A bez križa nema ljubavi za Tebe. Daruj mi čavle kojima bih srce zauvijek prikovao uz Tvoju vjernu ljubav.

Kruna nakon njih privlači pažnju mog pogleda.

Trnova kruna. Njome nikada nijedan kralj nije bio okrunjen. U našim očima takvu krunu ne nose nikakvi moćnici ni ljudi koji imaju vlast. Nema ništa vrijedno poštovanja u takvoj kruni. Ipak, Ti je nosiš da me naučiš da se prava veličina krije u poniznosti. Ne želiš da mislim da mogu biti veći od Tebe pa mi pokazuješ kako se trebam kruniti: poniznošću. Zato Te molim: podari mi takvu trnovu krunu, sličnu Tvojoj da ne krunim samoga sebe već da znam da nisam veći od onog što Ti u meni vidiš.

Kao vrhunac onoga što promatram pored križa vidim koplje. Vrh koplja kao da je natopljen Krvlju.

Znao si da će nam ovakav prizor biti odbojan. Bojat ćemo se pristupiti ovakvom prizoru. I nisi htio ostati nam dalek. Hoćeš da uđemo u samo središte Ljubavi koja je za nas po(d)nijela križ. Proboden bok svjedoči o Srcu otvorenom samo za mene. Srce koje je prazno od sebe samoga kako bih ja u Njemu mogao pronaći dom. Zato Te molim: daruj i meni proboden bok. Želim upoznati ljepotu života za druge i veličinu ljubavi kada se život položi za drugoga. Samo probodeno srce može biti prazno od sebe samoga i tako napraviti prostor za druge – za Tebe.

Čudno je to. Prije mi je sve ovo bilo tako odbojno i oporo. Sada Te molim da mi sve to daruješ kako bih još više upoznao Tebe, kako bih znao zahvaliti za toliku Ljubav.

Hvala Ti na križu!
Hvala Ti na čavlima!
Hvala ti na kruni!
Hvala ti na koplju i probodenom boku!
Hvala ti na Ljubavi i što si Ljubav!

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaNovostiSestra Marijana Bošnjak

Samo križ koji se prihvati – otkupljuje

Prihvatiti križ koji Bog meni daje, nije lako, ako ću svojim snagama nositi.
Ljubiti križ koji nosim, teško je, ako računam samo na svoje srce.

Biti radostan darivatelj života svog, nemoguće je, ako smatram da je radost nešto povezano s mojim osmijehom na licu.

Bog – onaj koji jest.

On je Svemogući, sveznajući. Onaj koji proniče u dubine, a opet ne ostavlja te samoga na površinama.

On zna kakav je taj moj križ. On ga je po mojoj mjeri pravio. Meni ga darovao, a osim križa dao mi je i slobodu da ga prihvatim ili odbijem. Daje mi i priliku da odgađam kada ću potpunije preuzeti taj svoj križ. Nudi ono što nijedan čovjek bez Njegova primjera i snage ne nudi – kad me težina križa iznenadi i ja posustanem, pa čak i ljutito križ odbacim, On ne odustaje od mene. Naprotiv, ruku pruža kako bih mogla lakše ustati.

Ne mogu se otrgnuti dojmu ovoga „Ja jesam“ i prepuštam se u ono „Hvala Ti, Gospodine, što jesi i što meni daješ biti u Tebi.“

Korizmeni hod nerijetko služi odbacivanju upravo onoga što je višak kako bi potpunije bili Njegovi, otvoreniji za djelovanje Duha Svetoga, slobodniji za služenje. Ustrajati u tom hodu nije mala stvar. Trebamo sebi priznati da nam je drago kad vidimo kako je slatka ona bol kad sebi kažemo ‘ne’ i otvorimo nova vrata za Božje ‘da’. Priznati i ustrajno, malim koracima, naprijed hoditi – do svoga Uskrsa, do svoga novog čovjeka, do svoga Boga živoga.

Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSuputnik

Od križa do groba, od groba do Neba

tomo k
Lažno okriviti.
Nevino osuditi.
Bičevati.
Mučiti pod križem.
Mučiti na križu.
Ubiti.
Staviti u grob.

Nije bilo dovoljno. Nije bilo dovoljno da se prikrije Istina. Ne bi bilo dovoljno ni da se s Isusom postupalo još brutalnije, iako je to teško moguće. Jedan tračak svjetlosti i tama više ne postoji. Isus je pobjedio smrt.
U vrijeme života Isusa Krista, križ je bio znak kazne. Kazne za razbojništvo, prijevaru i nedjela. Isus Krist, svojom smrću na križu čini taj isti križ simbolom vjere, simbolom nade u vječni život, simbolom pobjede života nad smrću.
Iskonski Veliki petak, dan Kristove muke i smrti, je najtužniji dan ljudske povijesti, dan u kojemu je grijeh doživio svoj vrhunac u osudi, mučenju i smrti Isusa Krista. Isus Krist je taj Veliki petak učinio jednim od najvećih dana u životu jednoga vjernika, učinio ga danom koji će nas do kraja vremena podsjećati da nas netko toliko ljubi da je spreman podnijeti muku i život svoj dati kako bi nas spasio.
Isus Krist je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva. Prazan grob je nagovještaj je da se ispunilo Pismo. Današnji dan je najveća prekretnica u našem životu. Smrt je današnjim danom postala samo jedan od ostalih trenutaka. Smrt je današnjim danom prestala biti kraj. Isusova smrt, nakon tri dana je postala život vječni, život koji je i nama donio. Isus Krist je pobjedio smrt.
Još na križu, razbojniku je obećao da će biti s njim raju (Lk 23, 43). Velika je simbolika obećanja na križu. Isus je s križa govorio svojoj bezgrešnoj majci, svom ljubljenom učeniku, imao je priliku svima im obećati mjesto u raju, ali to nije učinio. Obećao je mjesto razbojniku kako bismo mi imali nadu, bez obzira kakav naš život bio, bez obzira koliko nam se činilo da smo grešni i ništavni, da za nas ima mjesta u raju. Isus Krist je obećanjem razbojniku nedvojbeno naznačio gdje on odlazi s ovoga svijeta i da tu možemo biti s njim, a svojim uskrsnućem nam je dao pozivnicu za vječnost.
Isus Krist je uskrsnuo, ne samo da dokaže da je on jači od smrti, nego da nam pokaže da smo i mi u Njemu jači od smrti. Želim svakome tko čita ove retke, osobno blagoslovljen Uskrs. Želim da ga provedete s onima koje volite, ali slaveći pravi razlog, pobjedu Isusa Krista. Želim da ovaj Uskrs doživite osobno, da Isus Krist postane vaš najintimniji prijatelj koji je za vas živio, umro i uskrsnuo.

Tomislav Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Jedan pogled

Raspeti-I.-Small-960x250

Evo me opet pred Tobom. Moja ništavnost pred Tvojom veličinom. Moja slabost pred Tvojim križem. Savladaše me umor i nesigurnost, Isuse. Težak mi je ovaj križ. Znam da mi nikada ne daješ više no što mogu podnijeti… Ali, sama ne uspijevam. Padam. Slama me.
Pokušavam smoći snage i ustati, krenuti naprijed. I, samo što krenem par koraka, već sam na izmaku snaga. „Pošalji, Gospodine, Šimuna Cirenca da me podigne, da križ moj sa mnom ponese.“ Pruži mi Ti svoju probodenu ruku i podigni me iz moje slabosti i nevjere.

Dok klečim i gledam u Tvoj lik, u misli mi dolaze slike Tvoga križnog puta. Nepravedno osuđen, primio si teški križ na svoja izranjena leđa. Nisi morao, a učinio si to iz ljubavi prema meni i cijelome svijetu. Nisi se žalio niti si ikoga osuđivao. Padao si i ponovno ustajao, radi mene. Koračao si pod teretom križa, popljuvan i izrugivan. „Nisu pribili Te čavli, nego moj grijeh. Nisu ranili Te ljudi, nego moj grijeh. Nije probilo Te koplje, nego moj grijeh.“ A Ti opet sve činiš za mene. Život svoj daješ za mene. Uvijek mi iznova opraštaš i primaš me u svoje naručje.

Samo jedan pogled na Tvoje raspeto tijelo me iscjeljuje. Dovoljan je jedan pogled da znam da ljubiš me. Gledajući u Tebe, shvaćam kako su boli moje neznatne. Hvala Ti na svemu što činiš za mene. Molim Te, nauči me ljubiti kao što si Ti ljubio. Nauči me vjerovati kao što si Ti vjerovao svome Ocu. Osnaži me da mogu strpljivo nositi svoj križ, ne žaleći se svaki put kada se umorim. I kada padnem, pomozi mi da ustanem i hrabro krenem naprijed. Jer, tamo negdje, na kraju ovoga trnovitog puta, vidim svjetlo pobjede.

Iva Budimir

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Dvije, tri o ljubavi

znak-kriza

Što je ljubav?

Postavite li to pitanje djetetu, vjerojatno ćete dobiti odgovor sličan onome: „To je kad se mama i tata vole.“ ili „Kad se dječak zaljubi u djevojku, a djevojka… ne zna, sad ona razmišlja… iako joj se ne sviđa momak, ona se misli hoću li, neću… I na kraju kaže – ma hajde, hoću!“. Ma ne, ljubav vam je „kad (dečko i cura) zajedno idu u šetnju… i kad se zajedno voze u autobusu“ ili „kad vam srce drnda“. Djeca ljubav vrlo jednostavno i simpatično shvaćaju. Nema tu previše komplikacija. Jedna je djevojčica rekla da joj njena mama, kad joj želi reći da je voli, kaže ljubavi. I to je za nju ljubav.

A što je ljubav za jednu majku? Pao mi je sad na pamet jedan sasvim običan primjer. Kada sam majci nedavno čestitala rođendan, ona se nije zaustavila na onome „hvala“. Žena je počela nabrajati sve lijepe želje koje ona meni želi u životu, kao da je meni bio rođendan, a ne njoj! Kažem, sasvim banalan primjer, ali vrlo dobro ocrtava ljubav svake majke – ne brine se ona previše o sebi. Ona će učiniti sve za svoje dijete i uvijek će mu željeti najbolje. Jedan je fratar lijepo govorio o majčinskoj ljubavi – majčino je srce zasigurno najviše ispunjeno kada ju u sred noći probudi plač djeteta. Ma koliko ona umorna i iscrpljena bila, u onome trenutku kada uzme dijete u svoje naručje i kada osjeti kako se ono smiruje u njenom zagrljaju, baš tada je njeno srce ispunjeno posebnom ljubavlju. Ispunjava ta žrtva koju može učiniti za svoje dijete.

Netko je rekao da je bio uvjeren da se ljubav najbolje izražava simbolom srca, sve dok je nije upoznao u obliku križa. Eto, to je ljubav. Žrtva. Ona koju majka i otac čine za svoje dijete. Ona koju supružnici čine jedno za drugo, u zdravlju i bolesti. Ona koju ti svakoga dana možeš učiniti za osobu koju voliš. Jer, sva romantika pada u vodu ako nisi spreman žrtvovati se za nekoga, biti tu kad te treba. A postoji Netko tko će uvijek biti tu, bez obzira na sve. On, koji je život svoj dao kao žrtvu za nas. On, čija je Ljubav savršena.„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3, 16) Sveti Franjo je bio zaljubljen u tu Ljubav. Toliko je bio lud za njom da i danas fascinira… Yves Ivonides prekrasno govori o tome:

„A Franjo je govorio tako mirno, bez brzanja i uzrujavanja, polako, zanimljivo, privlačno. O čemu? O jednoj velikoj Ljubavi koja blješti iznad nas kao Sunce sa svoda, koja potresa i dodiruje temelje duše, o čistoj i nesebičnoj ljubavi Božjega srca koja toči život u svijet i ljude, koja u vlastitoj sreći nije željela biti sama pa u svojoj svemoći stvara druga srca, željna da ljube i budu ljubljena. Sve stvoreno, nije drugo no hvalospjev ljubavi, a to je prodor života iz vječnosti. Sve vidljivo nije drugo nego njezin osmijeh, nezamislivo žuborenje životne radosti. Sve iz nje istječe i sve se njoj vraća.“ (Vječni zaljubljenik)

Zaljubi se u tu Ljubav! Uči od svetoga Franje. Taj ju je čovjek uspijevao pronaći u svemu što ga okružuje. U prirodi, zvjezdanom nebu, jutarnjem povjetarcu, u svakom Božjem stvorenju. Ljubi Ljubav koja te stvorila i koja je život dala za tebe. Vjeruj u Ljubav, ona ne prestaje. Pa i kada te svi zaborave, On te zaboraviti neće.

Iva Budimir

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail