Gospodine Isuse, voljela bih te upoznati. Onako, zaprave. Biti ti bliže, više i jače.
Upoznavati te svaki dan iznova, (na)zvati te da vidim kakvi su tvoji planovi danas, nasmijati te svojom šeprtljavom ozbiljnošću. S tobom biti neobavezno, bezuvjetno.
Pa da zajedno prepričavamo priče iz djetinjstva iako čudno zvuči.
Da mi pričaš svoje a ja tebe podsjećam na one kojih se kroz maglu sjećam iako im ti znaš svaki zaboravljeni detalj, da te slušam kako pričaš o tesarskoj radnji a ja tebi o biciklu i sažuljanim koljenima.
Pa da ti pričam o svojim davnim snovima i kazujem o onome što se nikome ne usuđujem ni pokušati. I o svojim suzama koje od svih skrivam a ti im znaš svaku nepravilnu putanju niz obraze. Da ti pjevam pjesme koje volim a ti da mi kažeš koju voliš ti.
Pa da ti umorna samo kažem: „Neka te, sjedni.“ Da se pred tobom iz poštovanja postidim i brzo nastavim s drugom temom.
Da mi nikad ne dosadiš i da se ne umorim prateći te. Da se s tobom mogu voziti, radio smanjiti pa razgovarati, onda samo šutjeti i udisati tvoju blizinu. Da te umijem iznenaditi pozivom i zagrljajem.
Gospodine Isuse, voljela bih te upoznati. Onako, da me prođe ova strašna ravnodušnost i da me tvoja prisutnost uzdrma. Da te doživim stvarnog, tu pored sebe, sveprisutnog. Tebe koji jedini znaš biti Prijatelj, Najbolji od svih.
Ivana Milićević