Gubavi Krist i ja

Prije nekih 800 godina u malom gradu ograđenom kamenim zidinama živio je jedan mladić. Duh mu je bio snažan. Spreman za revolucije. Nije ni slutio da će jedna zahvatiti njegovu dušu. Takvu nije ni tražio, a ipak se dogodila. Puno toga u životu taj je mladić smatrao svojim. Uvijek su to bile različite stvari. Kako se mijenjao on, tako je i druge stvari smatrao svojima.

U početku je uživao u okruženju mladića njegove dobi kojima bi pripremao gozbe i zabave. Svi su voljeli biti u njegovom društvu. Bilo je lako prijateljevati s njim jer je imao slobodnu dušu. Uvijek je bio spreman za društvo. Obitelj bi podnosila žrtvu posla od koje bi on kasnije živio. Ne samo on nego i njegovi prijatelji.

Zanesen plemenitim idejama da postane vitez, mladić se odvažio na put u rat kako bi zaslužio tu plemenitu titulu. Ni slutio nije da ga na tom putu čeka Netko drugi. Možda Ga nikada nije dobro upoznao. Susret je ipak bio neizbježan. Tu započinje ona promjena.

Nakon nekog vremena dogodilo se ipak nešto sasvim drugačije.

Dok je bio u molitvi u kojoj je svoj život i srce izlagao pred Gospodinom začuo je glas koji mu je rekao da se odrekne svega onoga što mu je prije bilo slatko i da prihvati ono što mu bijaše mrsko. Sam za to nikada ne bi imao snagu. Odlučnost je stekao, ipak, u prvoj prilici kad je to mogao ostvariti.

U susret mu dolazi jedan prosjak. Tražio je od njega milostinju. Nitko nije znao koliko će to važan susret biti.

– Oprosti, možeš li mi dati malo novca? Treba mi za kruh i…
– Nemam sada novac uza se… Oprosti mi. Pomogao bih ti, ali…

Pomislio je prosjak da je u pitanju još jedna uobičajena scena iz njegova života. Još jedna uskraćena dobrota Kristu koji je svoje lice sakrio u lice ovog patnika. Osjetljiva duša ovog mladića ipak je ćutila da se ispod skrivenog lica Prosjaka krije nešto više. Primijetio je gubu. Bolest od koje cijeli čovjek propada. Malo po malo – jednostavno nestane i ugasi se.

– Pruži mi ruku. Molim te! – rekao je mladić.
– Ali… moja ruka… ja… gubav sam! Ako me samo dotakneš i ti ćeš se zaraziti. Kazna koja je dopala mene, prijeći će i na tebe. Bolje bi bilo da se skloniš.
– Možda bi i bilo bolje. Ja to moram učiniti. Dopusti mi, molim te.

I poljubi mu ruku, te ga zagrli.

U tom trenutku ozdravi mu duša. Mladić više nije bio isti.

Ne govori se što je bilo s gubavcem. Ne bih bio iznenađen ako bih saznao da je ozdravio. Na djelu je bila čista Ljubav koja je promijenila toliko života. Mogla je i ovaj.

Susret je ovo dvojice siromaha.
Jedan od njih tražio je volju Božju.
Drugi je tražio milostinju,
iznad svega ljubav.
Jedan bez drugoga nisu mogli
ostvariti ono što im je trebalo.

Kao, možda, ništa drugo, cijeli svemir je tražio taj susret. Sve su zvijezde nestrpljivo promatrale. Dugo nisu imale priliku vidjeti takav prizor.

Otkrile su kako nitko na svijetu nije toliko siromašan da drugome nema što dati. S druge strane – nitko nije toliko bogat da ne bi mogao primiti ljubav. I kad se susretnu takva dva siromaha – mijenja se cijeli svijet.

Mladić je, nakon susreta, ostao sam sa sobom. Nigdje se ne spominje gubavac. Nestao je. Možda je promijenio odjeću. Odjenuo se u onog kome je upravo podario novi život i od njega očekuje dobrotu koju je primio. Ne znam.

Pred Gospodinom smo svi siromasi. I ti i ja. Baš poput Franje i gubavca. Susret s Njim i nas treba promijeniti. Ne smijemo zaboraviti da je i On siromah pred nama. Kuca na vrata našega srca i strpljivo čeka da Mu otvorimo kako bismo Mu udijelili od one ljubavi i dobrote koju je nama darovao.

On kuca.
Očekuje da Mu otvoriš?
Jesi li Mu spreman dati? Ne od viška, nego poput one udovice, sve što imaš?

Ruka Mu je ispružena.
Sljedeći je korak na tebi.

Zagrli svoga gubavca i promijeni svijet!

fra Nikola Jurišić

Također pročitajte