Tag:

franjo

Franjin hodočasnik

4. lipnja 2023.

Sjećam se svojih prvih suza radosnica. Bilo je to duboko intimno iskustvo. Sjedim ispred šatora u kojim sam proveo četiri dana i plačem od zahvalnosti. Čudno je prvi put o tom pisati nakon više od deset godina. Bilo je to kampiranje Frame Hercegovina u Parku prirode Blidinje. Gledajući površno sve je bilo normalno. No, ono što je bilo ljudski očima skriveno bilo je tako tamno. Naime, bio je to težak period moga života. Kao olujnim vjetrom nošena, u meni su se počela gomilati pitanja na koje nisam pronalazio odgovora. Zahtjevna su to bila pitanja. Ponekad bi me tako gušila. I što je najgore tjerala me da nađem odgovor. Kao da sam stajao pred zidom vlastitog života. Puta više nije bilo. Sve je postalo besmisleno. Nepotrebno. Dosadno. Život je postao surova borba preživljavanja s tamom koja je u meni. I pitao sam se zašto ja baš to moram prolaziti?

U tim bolnim traženjima susrećem jednog čovjeka. Sve što sam o njemu do sada čuo bilo je jako dosadno kao i većina stvari koje sam čuo u Crkvi. Do tada mi je sve to bilo suhoparno, daleko i nepotrebno. Pa i on sam je umro prije 800 godina. Ali, sad je bio tako životan. Tako stvaran. Oduševila me je njegova jednostavnost. I skromnost. I radost. Susreo sam ga u prirodi koju je tako volio. I u bratu čovjeku kojeg je toliko ljubio. Bio je to susret koji je promijenio moj život. Okrenuo me naopačke. Bio je to početak velike avanture moga života. Bio je to početak mog prijateljstva sa Franjom iz Asiza.

Franjo me je puno toga naučio. I još učim. Franjo mi je pokazao put do Isusa. I danas mi ga pokazuje. I zanimljiv je taj Franjo. Kao da te začara svojom ljubavi krema Kristu. Uvuče te u tu ljubav. I često se pitam što bi bilo da ga nisam susreo? Zašto se baš umiješao u moj život? Nije me pozivao, on je postao moj poziv. I danas sam zahvalan što mogu nositi njegov habit. Biti njegov manji brat. I truditi se živjeti ono što me je on naučio. Svijetom svjedočiti Kristovu ljubav koja je preko njega ušla u moj život. No, problem je što on nije tako romantičan kako ga često zamišljam. On je pravi duhovni otac koji se iz ljubavi ne susteže biti strog i zahtjevan. Nije lagano biti u njegovoj školi. Uvodi on u dubine ljudske praznine. Uvodi te u samotna mjesta koja će postati mjesta susreta s Ljubavlju. U tim ljubavnim susretima uvodi te u dubine Božje ljubavi. I zajedno s njim otkrivaš komadić raja koji je u tebi. Jer u središtu tvoga bića stanuje sam Bog. U nama je. Samo ga trebamo otkriti.

Zajedno s vama želim poći u Franjinu školu. Pokušat ću vam prenijeti ono što sam ja naučio od Franje. I zajedno s vama još puno toga naučiti. Želio bih da kroz ove tekstove pođemo na franjevačko hodočašće. Upoznati Franju kroz mjesta u kojima je on živio je tako čudesno. Nama franjevcima Asiz je drugi dom. Možda još bolje reći da nam je Asiz prvi dom. To je izvor franjevaštva. U njemu možemo upoznati autentičnog Franju. Franju koji nama danas ima još puno toga za reći. Usudi se i ti poći na pustolovinu svoga života. Možda i tebi Franjo promijeni život.

fra Marko Galić

4. lipnja 2023. 0 komentar

Fra Nikola Jurišić Hod Kolumne Naslovna Novosti slider

Gubavi Krist i ja

17. studenoga 2021.

Prije nekih 800 godina u malom gradu ograđenom kamenim zidinama živio je jedan mladić. Duh mu je bio snažan. Spreman za revolucije. Nije ni slutio da će jedna zahvatiti njegovu dušu. Takvu nije ni tražio, a ipak se dogodila. Puno toga u životu taj je mladić smatrao svojim. Uvijek su to bile različite stvari. Kako se mijenjao on, tako je i druge stvari smatrao svojima.

U početku je uživao u okruženju mladića njegove dobi kojima bi pripremao gozbe i zabave. Svi su voljeli biti u njegovom društvu. Bilo je lako prijateljevati s njim jer je imao slobodnu dušu. Uvijek je bio spreman za društvo. Obitelj bi podnosila žrtvu posla od koje bi on kasnije živio. Ne samo on nego i njegovi prijatelji.

Zanesen plemenitim idejama da postane vitez, mladić se odvažio na put u rat kako bi zaslužio tu plemenitu titulu. Ni slutio nije da ga na tom putu čeka Netko drugi. Možda Ga nikada nije dobro upoznao. Susret je ipak bio neizbježan. Tu započinje ona promjena.

Nakon nekog vremena dogodilo se ipak nešto sasvim drugačije.

Dok je bio u molitvi u kojoj je svoj život i srce izlagao pred Gospodinom začuo je glas koji mu je rekao da se odrekne svega onoga što mu je prije bilo slatko i da prihvati ono što mu bijaše mrsko. Sam za to nikada ne bi imao snagu. Odlučnost je stekao, ipak, u prvoj prilici kad je to mogao ostvariti.

U susret mu dolazi jedan prosjak. Tražio je od njega milostinju. Nitko nije znao koliko će to važan susret biti.

– Oprosti, možeš li mi dati malo novca? Treba mi za kruh i…
– Nemam sada novac uza se… Oprosti mi. Pomogao bih ti, ali…

Pomislio je prosjak da je u pitanju još jedna uobičajena scena iz njegova života. Još jedna uskraćena dobrota Kristu koji je svoje lice sakrio u lice ovog patnika. Osjetljiva duša ovog mladića ipak je ćutila da se ispod skrivenog lica Prosjaka krije nešto više. Primijetio je gubu. Bolest od koje cijeli čovjek propada. Malo po malo – jednostavno nestane i ugasi se.

– Pruži mi ruku. Molim te! – rekao je mladić.
– Ali… moja ruka… ja… gubav sam! Ako me samo dotakneš i ti ćeš se zaraziti. Kazna koja je dopala mene, prijeći će i na tebe. Bolje bi bilo da se skloniš.
– Možda bi i bilo bolje. Ja to moram učiniti. Dopusti mi, molim te.

I poljubi mu ruku, te ga zagrli.

U tom trenutku ozdravi mu duša. Mladić više nije bio isti.

Ne govori se što je bilo s gubavcem. Ne bih bio iznenađen ako bih saznao da je ozdravio. Na djelu je bila čista Ljubav koja je promijenila toliko života. Mogla je i ovaj.

Susret je ovo dvojice siromaha.
Jedan od njih tražio je volju Božju.
Drugi je tražio milostinju,
iznad svega ljubav.
Jedan bez drugoga nisu mogli
ostvariti ono što im je trebalo.

Kao, možda, ništa drugo, cijeli svemir je tražio taj susret. Sve su zvijezde nestrpljivo promatrale. Dugo nisu imale priliku vidjeti takav prizor.

Otkrile su kako nitko na svijetu nije toliko siromašan da drugome nema što dati. S druge strane – nitko nije toliko bogat da ne bi mogao primiti ljubav. I kad se susretnu takva dva siromaha – mijenja se cijeli svijet.

Mladić je, nakon susreta, ostao sam sa sobom. Nigdje se ne spominje gubavac. Nestao je. Možda je promijenio odjeću. Odjenuo se u onog kome je upravo podario novi život i od njega očekuje dobrotu koju je primio. Ne znam.

Pred Gospodinom smo svi siromasi. I ti i ja. Baš poput Franje i gubavca. Susret s Njim i nas treba promijeniti. Ne smijemo zaboraviti da je i On siromah pred nama. Kuca na vrata našega srca i strpljivo čeka da Mu otvorimo kako bismo Mu udijelili od one ljubavi i dobrote koju je nama darovao.

On kuca.
Očekuje da Mu otvoriš?
Jesi li Mu spreman dati? Ne od viška, nego poput one udovice, sve što imaš?

Ruka Mu je ispružena.
Sljedeći je korak na tebi.

Zagrli svoga gubavca i promijeni svijet!

fra Nikola Jurišić

17. studenoga 2021. 0 komentar

Kolumne Naslovna Novosti Umijeće malih koraka

Ludi poput Franje? Ili, ipak, ne!

12. rujna 2018.

Mjesec rujan nekako uvijek miriše na nove početke. Možda bi iz školske i framaške početke bilo zgodno razmisliti i o duhovnom novom početku, novoj šansi za sebe i svome življenju franjevačkoga puta. Ako želiš slijediti, ali bespoštedno slijediti, Isusa, jamčim sve samo ne dosadu 🙂
S Bogom nikad dosadno i nikad monotono. Ok, ako je malo i monotono na vani, unutrašnje bure to nadoknade.
Kad god završi, recimo to tako, jedan period života i učini nam se da smo napravili neki novi iskorak, ono staro ostavili iza sebe… Počne nova oluja. Ne nužno nešto prenaporno i teško, ali svakako se dogodi neki vrtlog da nas malo probudi ili pak bude podsjetnik da nije sve u našim rukama i da se, ipak, trebamo osloniti na nekoga tko nije čovjek, već njegov Stvoritelj.
Znamo da se na ljude nije pametno bezrezervno oslanjati. Htjeli to oni ili ne, uvijek se dogodi određeno razočaranje, razilaženje. Sveta Terezija Avilska to lijepo reče: “Sve prolazi, samo Bog ostaje isti.”
A, Bog? Bog je onakav kakav je, a opet nikad nije ono što mi mislimo da jest. I u tome je ljepota života s Njim. Ljubi nas, voli više nego mi sami sebe i prepuštanje u Njegove ruke znači prepuštanje u ruke onoga koji sve zna, sve proniče i u svemu jest. Odricanja, boli, žrtve mora biti, no jedino tako kršćanin može biti kršćanin u punom smislu te riječi. Jedino tako možemo istinski slijediti Isusa. Slijediti njegovu kalvariju i razapinjanje, kako bi došli do uskrsnuća.
Slijediti Krista Franjinim stopama daje jednu dimenziju ludosti. Jer Franjo je bio upravo to, lud za Kristom i lud za Krista. Nije se bojao svjedočiti ono što je osjetio kao poticaj da treba činiti i u nekom smjeru hoditi. Kao da je njegovim suvremenicima bilo normalno gledati bogataševa sina kako se gol skida pred biskupom i odriče se svega što mu ljudska ruka dade. Ili pak odmicanje od svoga društva kako bi bio sam sa svojim Bogom. Što drugo su mogli pomisliti, nego da je poludio. Pa tko to još želi ne posjedovati ništa i provoditi vrijeme u samoći, i to u molitvi.

Pitam sebe, u prvom redu, pa i vas – koliko smo mi ludi poput Franje, koliko nam je dragocjeno sve što je opipljivo, koliko tražimo vrijeme za molitvu, koliko se odričemo sebe kako bi više pripadali Bogu?

s. Marijana Bošnjak

12. rujna 2018. 0 komentar

Kolumne Naslovna Novosti

Mali križić oko vrata

3. listopada 2017.

Jedna framašica na jednom mjestu piše kako framaše veže „ista cesta za vječnost i mali križić oko vrata“ (I. M.). To me potaklo povodom svetkovine našega Serafskoga oca potaknuti nas na iščitavanje značenja ovoga za nas čudesnoga križa u obliku slova „tau“. Na to nas obvezuje i sv. Franjo, o kojemu jedan od njegovih biografa, Toma Čelanski, piše sljedeće: Više nego ostale znakove volio je znak ‘tau’ (T). Njime je označivao pisma što ih je odašiljao i posvuda je njime oslikavao zidove ćelija…

Sami znak Tau prvi put spominje prorok Ezekiel: Prođi gradom Jeruzalemom i znakom ‘tau’ obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine. Na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte (Ez 9,4.6). Tau ( – čitaj: taw) je posljednje slovo hebrejskog alfabeta. I kažemo da neodoljivo podsjeća na križ. A vidimo zapravo da ovaj hebrejski ni po čemu ne podsjeća na križ! Valja znati da su ova slova zapravo aramejska, a ne hebrejska. Naime, nakon povratka iz Babilonskoga sužanjstva aramejski se jezik nametnuo kao govorni među Židovima. Ali je i aramejsko pismo zajedno sa hebrejskim supostojalo, i u Isusovo vrijeme, sve do konca 2. i početka 3.st. po. Kr., kada je došlo do kodifikacije alfabeta u korist aramejskoga. A izvorni hebrejski oblik slova tau bio je vrlo sličan slovu X. Naravno, današnji križ u obliku slova tau je grčki, koji slovo t izgovara na isti način. Vjerojatno se uvriježio u kršćanskoj pobožnosti što zbog svoga oblika koji također neodoljivo podsjeća na križ (τ), što zbog činjenice da su kršćani koristili grčki prijevod Staroga zavjeta, a ne hebrejski. Dakle, istina je kako znak tau u svojim izvornim inačicama podsjeća na križ. Ne samo da podsjeća, nego ga i proriče! Prorok Ezekiel piše za vrijeme Babilonskoga sužanjstva. A za pobožnog Izraelca svako je zlo posljedica udaljavanja od Gospodina. Njihovi su sunarodnjaci prionuli uz idolopoklonstvo, gnusobu protiv koje su se vjernici borili i uz koju nisu ni u snu pristajali, plačući nad svojim sunarodnjacima koji su joj se odavali. Ezekielovo viđenje prikazuje Božju samilost spram toga vjernoga Ostatka Izraelova. Bijaše to, riječima proroka Sefanije, skroman i čedan narod (usp. Sef 3,12). Oni su svo svoje pouzdanje stavljali u Božje ruke i tako (p)ostali svjedoci neporecivosti Božjega obećanja vjernosti svome narodu sve do konca. Upravo je tau znak te uzajamne vjernosti koji vjernima okruženima smrću i sužanjstvom daruje život.

Tau, kao posljednje slovo hebrejskoga alfabeta, ima svoj ekvivalent u posljednjem slovu grčkoga alfabeta omegi (ω). Isto tako, navedeni odlomak iz knjige proroka Ezekiela svoju paralelu ima u posljednjoj biblijskoj knjizi: I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: „Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima.“ (Otk 7,2-3). Stoga se ovaj Božji znak vjernosti ne odnosi tek na određeni trenutak Božjega djelovanja u povijesti. On se proteže sve do svršetka svijeta. Zahvaća i obuhvaća vremena i prostore, sve narode i svakoga pojedinca, kako nam svjedoče Božje riječi iz iste knjige: Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava (Otk 21,6; usp. 22,13). Voda života o kojoj govori navedeni odlomak izvire iz probodenoga boka stabla života, Isusa Krista. On je u nemoći križa očitovao i potrvdio svoju svemoć. Pribijenu, vezanu svemoć. Pribijenu i vezanu uz ljudsko. Uz čovjeka. Za čovjeka – patnika. Patnik za patnika. Za sva vremena. Zabadava. Sv. Franjo je u znaku Tau prepoznao Čovjeka – Patnika, i kušao spasiteljsku i otkupiteljsku snagu Isusovu darovanu zabadava s nemoćnog i sablažnjivog drveta križa.

U izvješću Tome Čelanskoga također stoji, kako vidimo gore, da je sv. Franjo njime oslikavao zidove ćelija. Čini se da Asiški siromašak, zaljubljen u Božju Riječ, piše biblijsku simfoniju. Ritam biblijskih odlomaka vodi ga unatrag. S Ezekiela i Babilonskog sužanjstva vraća se na Knjigu Izlaska. Na izlazak iz Egipatskoga sužanjstva i ustanovljenje blagdana Pashe kojim se slavi izlazak iz ropstva u slobodu, predoznačenom krvlju janjeta koja čuva Izabrani narod od biča zatornoga (usp. Izl 12,13). Tau mu doziva u pamet riječi: Neka uzmu krvi (Janjetove) i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće. Krv neka označuje kuće u kojima vi budete (Izl 12,7.13).

Zasigurno znamo da je Gospodin na snažan način prodro u Franjin život u njegovu susretu s gubavcem. Zanimljivo je da monasi sv. Antuna Pustinjaka, koji su i u Franjino vrijeme svoj apostolat na poseban način vršili među gubavcima, na svojim habitima nose znak tau crvene boje. Stoga sv. Franjo, uvjeren sam, posebno voli ovaj znak jer ga podsjeća na one preko kojih Gospodin neprestance progovara.

Na koncu, htio bih izdvojiti još jednu zgodu koju je svojim očima gledao i zapisao vjerni Franjin brat – Leon: Nakon viđenja i serafovih riječi i utisnuća Kristovih rana u njegovo tijelo načini ove hvale napisane s druge strane cedulje i napisa ih svojom rukom, zahvaljujući Bogu za dobročinstvo koje mu je udijelio: „Blagoslovio te Gospodin i čuvao te. Pokazao ti lice svoje i milostiv ti bio. Svratio pogled svoj na te i mir ti dao“ (Br 6,24-26). Blaženi Franjo svojom rukom napisao ovaj blagoslov meni, bratu Leonu: „Gospodin te blagoslovio, brate Leone.“ Isto tako svojom rukom načini ovaj znak tau s vrškom. Na ovom crtežu koji se čuva u Asizu, križ u obliku slova tau presijeca Leonovo ime. Sada Biblija meni zadaje ritam, vodeći me do proroka Izaije: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1).

Tau: život, vjernost, nada, spasenje, otkupljenje, dar, besplatnost, čovjek, patnik, sloboda, služenje, blagoslov! Bog me imenom zove! Njegov sam!

Neka je svim Trećarima i Framašima blagoslovljena svetkovina našega serafskoga oca, sv. Franje.

fra Antonio Šakota, područni duhovni asistent

3. listopada 2017. 0 komentar